Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023. i dva izdvojena mišljenja sudaca — dio 2/4
99. Osporeni stavak 2. članka 3. ObiZ-a/15 jedan je od temeljnih načela tog zakona, a svrha mu je osigurati ravnopravnost žene i muškarca. Iz prigovora predlagateljica proizlazi da one ne osporavaju samo načelo nego izričaj zakonodavca, s obzirom na to da osporeni stavak rabi izričaj »partnerskog odnosa«, a predlagateljice smatraju da je to izričaj koji se može vezati samo uz životna partnerstva regulirana posebnim propisom, Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (»Narodne novine« broj 92/14.). Nije na Ustavnom sudu arbitrirati koji bi izraz bio primjereniji, osim ako njegov izričaj doista onemogućuje njegovo smisleno razumijevanje. To, međutim, nije situacija u konkretnom slučaju. Naime, sam izričaj »partnerski odnosi«, a osobito ako se poveže sa stavkom 1. članka 3. ObiZ-a/15, govori o odnosu muškarca i žene koji su u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, odnosno kako sam zakonodavac u stavku 1. navodi, u nekom obiteljsko-pravnom odnosu. Tako su, po ocjeni Ustavnog suda, neosnovane bojazni predlagatelja da bi u praksi moglo doći do zloupotrebe i pogrešnog tumačenja osporene odredbe ObiZ-a/15. Tim više što i ObiZ/15 i poseban zakon na koji se pozivaju predlagateljice, Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, u pogledu nasilja prema partneru upućuju na primjenu drugog posebnog zakona, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
99.1. Polazeći od navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 3. stavka 2. ObiZ-a/15.
3. Članak 9. ObiZ-a/15
100. Članak 9. ObiZ-a/15 glasi:
»Načelo sporazumnog rješavanja obiteljskih odnosa
Članak 9.
Poticanje sporazumnog rješavanja obiteljskih odnosa zadaća je svih koji obitelji pružaju stručnu pomoć ili odlučuju o obiteljskim odnosima.«
3.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljice Bojić i dr.
101. Predlagateljice smatraju da je tom odredbom povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava te ističu:
»Inzistiranjem na sporazumu kako se to navodi u članku 9. Obiteljskog zakona (načelo sporazumnog rješavanja spornih obiteljskih odnosa), a bez istovremenog izričitog navođenja u općim načelima i načela kojim bi se istovremeno utvrdila i promovirala i zaštita od strane države (članak 61. i članak 62. Ustava), stvara se odnos neproporcionalnosti u kojem se na članove obitelji (građane) stavljaju pretjerana očekivanja u rješavanju obiteljskih odnosa, jednom kada dođu do krizne situacije, a da se istovremeno ne promovira načelo prevencije i edukacije građana.
Pojednostavljeno govoreći, velika je zamjerka Zakonu što, bez nužne prethodne pomoći građanima u edukaciji o braku i odgovornostima koje iz njega proizlaze, te bez ikakve prethodne prevencije konflikata u obiteljskim odnosima, inzistira na zrelosti građana u rješavanju konfliktnih odnosa kojima nisu dorasli. Smatramo da bi u okolnostima promoviranja sporazuma, pozitivne obveze države u edukaciji građana trebale naći svoje mjesto u osnovnim načelima. U protivnom na građane se stavlja nerazmjeran teret i odgovornost što smatramo da je u koliziji s ustavnim načelom razmjernosti (članak 16. Ustava).
Sporazumno rješavanje obiteljskih odnosa može biti navedeno kao jedno od načela Obiteljskog zakona, međutim naslov članka ne korespondira sa njegovim sadržajem. U naslovu se naime, navodi da se radi o načelu sporazumnog rješavanja obiteljskih odnosa, međutim sporno je što se u samom tekstu članka 9. – poticanje na sporazumno rješavanje obiteljskih odnosa navodi kao (dužnost) odnosno zadaća svih koji obitelji pružaju stručnu pomoć ili odlučuju o obiteljskim odnosima. Pri tome, međutim nije navedeno da dužnost poticanja mirenja nije, niti ne može biti apsolutna, što iz spornog članka nije jasno. Poticanje sporazumnog rješavanja obiteljskih odnosa ne može biti, primjerice, ispred prava i interesa djeteta.
Uvođenje ovog načela u Zakon, oživotvorenje je jednog vrlog štetnog principa djelovanja u obiteljskim odnosima u kojima se nastoje izjednačiti nasilni i nenasilni partner i kod kojeg se u drugi plan stavlja interes djeteta.
lako je ObZ/14 na snazi bio vrlo kratko, zamijećeni su brojni slučajevi u kojima su bračni partneri, po provedenom postupku obveznog savjetovanja željeli odustati od potpisanih ‘sporazuma’, te su u tom smislu tražili i odvjetničku pomoć, navodeći da su prilikom potpisivanja ‘sporazuma’ bili izloženi psihološkoj prisili od strane djelatnika centara, koja se u pravilu sastojala u verbaliziranju mogućih posljedica nepotpisivanja sporazuma, kao što su gubitak skrbi nad djetetom, vođenje ‘kompliciranih’ sudskih postupaka u kojem će dijete zastupati poseban skrbnik i si., što je roditelje u pravilu plašilo, te su iz tog razloga i pristajali na potpisivanje sporazuma, nakon čega su od tako potpisanih sporazuma htjeli odustati, te su tražili pravne načine kako da ih pobiju, odnosno utvrde ništetnima. Smatramo da je ovakva odredba štetna jer potencijalno dovodi do kršenja prava građana, te je u suprotnosti s ustavnim pravom na osobnu slobodu građanina koji ima pravo samostalno i slobodno (bez prisile) izražavati mišljenje (članak 38. Ustava) i donositi slobodne odluke (članak 22. i 35. Ustava) u svojim osobnim i obiteljskim odnosima.«
3.2. Utvrđenje Ustavnog suda
102. Osporenim člankom ne nalaže se, kako to tumače predlagateljice, već se potiče sve one koji obitelji pružaju stručnu pomoć ili odlučuju u obiteljskim stvarima da pokušaju postići sporazumno rješenje spornog obiteljskog odnosa. Dakle, riječ je o preporuci, a ne o obvezi. U promicanju sporazumnog rješavanja obiteljskih odnosa nema ničega spornog s ustavnopravnog gledišta. Po ocjeni Ustavnog suda, za pretpostaviti je da nitko razuman neće inzistirati na sporazumu ako je iz bilo kojeg razloga očito, uključujući i nasilno ponašanje jednog od partnera, da je sporazum nemoguće postići, već će o spornom pitanju odlučiti nadležno tijelo na temelju raspoloživih podataka.
Nadalje, u prilog navedenom govori činjenica da je razrada tog načela predviđena nizom normi ObiZ-a/15, primjerice onih kojima su uređeni instituti obveznog savjetovanja (članci od 321. do 330. ObiZ-a/15) i obiteljske medijacije (članci od 331. do 344. ObiZ-a/15).
102.1. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 9. ObiZ-a/15.
4. Članak 11. stavci 1., 2. i 3. ObiZ-a/15
103. Članak 11. ObiZ-a/15 glasi:
»Izvanbračna zajednica
Članak 11.
(1) Odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenoga muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.
(2) Izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz stavka 1. ovoga članka stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.
(3) Nepovoljno postupanje prema izvanbračnim drugovima u pogledu pristupa koristima, povlasticama, ali i obvezama zajamčenim bračnim drugovima koje ne može biti opravdano objektivnim razlozima te koje nije nužno za ostvarenje istih predstavlja diskriminaciju temeljem obiteljskog statusa.
(4) Različito postupanje propisano člankom 30. ovoga Zakona ne predstavlja nepovoljno postupanje iz stavka 3. ovoga članka.«
4.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
104. Predlagateljice osporavaju članak 11. stavak 2. ObiZ-a/15 te ističu:
»Obiteljski zakon mora uređivati samo onu materiju koja je predmet njegovog uređenja, pa je stoga čl.11. st 2 ‘... odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova’ u suprotnosti s člankom 3. Ustava RH jer stvara pravnu neizvjesnost i dovodi građena u zabludu u pogledu poreznih oslobođenja.
Zakon o porezu na promet nekretnina tj. čl. 11. st.1 točka 7. propisuje ‘bračni drug, potomci i preci te posvojenici i posvojitelji koji u odnosu na primatelja uzdržavanja stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju’ je lex specialis u odnosu na Obiteljski zakon koji je lex generalis te je nedopustivo da čl. 11. st 2. ObZ-a derogira čl. 11. st.1. točka 7. i čl. 11a. st. 5. Zakona o porezu na promet nekretnina koji propisuje ‘Članovima uže obitelji, u smislu ovoga Zakona, smatraju se bračni drug i djeca’.
Mišljenja smo da će ova odredba u praksi građane dovoditi u zabludu, jer će smatrati da kao izvanbračni drugovi imaju jednak pravni položaj kao i bračni drugovi kada je riječ o poreznim oslobođenjima, iako porezni propisi kao posebni propisi materiju uređuju na drugačiji način.«
b. Predlagatelj Domjanović
104.1. Predlagatelj osporava članak 11. stavke 1. i 2. ObiZ-a/15:
»Članak 11. trpi, ponajprije od nomotehničkog propusta. Naime, njime se uređuju bitne karakteristike izvanbračne zajednice (svojevrsna definicija, učinci i zabrana diskriminacije), međutim nalazi se u poglavlju ‹Uvodne odredbe; Temeljna načela), što je neprihvatljivo jer ne odražava zahtjev o kojemu smo se izjasnili pod II. ovoga Prijedloga.
Vrlo problematičnim smatramo dio definicije izvanbračne zajednice kojom se ista smatra ‘ako je nastavljena sklapanjem braka’. Ovo je nedvojbeno izvor pravne nesigurnosti za osobe koje žive u takvoj zajednici. Pojavljuje se više prijepora: treba li osoba makar i na jedan dan prekinuti svoju izvanbračnu zajednicu (pitanje je i dokazivanja te tvrdnje) kako, kad uđe s tom istom osobom u brak, na nju se ne bi primjenjivalo uređenje izjednačeno s brakom? Možda osobe baš i ne žele tako nešto. Dakle, rješenje je vrlo nepravedno i mogući izvor nejednakosti građana pred zakonom. Nadalje, otvorit će se novi sporovi koji će suprotstaviti interese u vezi s dokazom o tome što znači da je zajednica nastavljena brakom – kad, u kojem slučaju, je li bio kakav prekid, je li prekid od jednog sata ili dana dostatan, kome je morao biti priopćen, je li ga druga strana doživjela kao prekid ili samo svađu i sl. Dakle, vrlo nemušto i pravno nesigurno rješenje.
Nadalje, u st. 2. se propisuje, uz ostalo, i proširenje učinaka izvanbračne zajednice i na ‘porezne stvari’. Ono što je nedopustivo i protivno načelu vladavine prava i pravne sigurnost je da zakonodavac (obiteljski u ovom slučaju) zalazi u drugo područje (porezni sustav). Time se krši logika pravnog sustava kao cjeline. Dakle, mišljenja smo da je obiteljski zakonodavac mogao propisati samo institute i pravne učinke unutar obiteljskopravne regulative.«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
104.2. Predlagateljica osporava članak 11. stavke 2. i 3. ObiZ-a/15:
»Odredbom čl. 11. st. 2. je propisano da izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz stavka 1. stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova, dok je stavkom 3. Određeno da nepovoljno postupanje prema izvanbračnim drugovima u pogledu pristupa koristima, povlasticama, ali i obvezama zajamčenim bračnim drugovima koje ne može biti opravdano objektivnim razlozima te koje nije nužno za ostvarenje istih predstavlja diskriminaciju temeljem obiteljskog statusa.
Predlagatelj ističe kako se ovakvim normiranjem ponovno stvara pravna nesigurnost. Naime, citirane odredbe Obiteljskog zakona u izravnoj su suprotnosti s važećom odredbom članka 9. st. 2. toč. 10. Zakona o suzbijanju diskriminacije kojom je propisano da se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj kod stavljanja u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava i obveza uređenih Obiteljskim zakonom, a osobito u svrhu legitimne zaštite prava i dobrobiti djece, zaštite javnog morala i pogodovanja braku, pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna.
Prema tome, u slučaju odredbe članka 11. st. 2. i 3. radi se o nesuglasju tih odredaba s temeljnim načelom iz čl. 3. Ustava RH, a to je načelo vladavine prava. Predlagatelj podsjeća da načelo vladavine prava podrazumijeva da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske i pravne posljedice izvjesne za adresate pravne norme (princip pravne izvjesnosti) tj. primjerene njihovim legitimnim očekivanjima u svakoj konkretnoj neposrednoj primjeni zakona.«
4.2. Utvrđenje Ustavnog suda
105. U odnosu na stavke 1., 2. i 3. osporenog članka 11. ObiZ-a/15, Ustavni sud ističe da su i na osporene odredbe primjenjiva stajališta navedena u odnosu na članke 3. i 9. ObiZ-a/15 koji se također odnose na »temeljna načela« zakona. Iz argumentacije predlagatelja nije razvidno zašto bi odredba o učincima izvanbračne zajednice koja upućuje na odgovarajuću primjenu drugih zakona bila sama po sebi neustavna. U Izvješću o uočenoj pojavi neustavnosti u mirovinskom sustavu broj: U-X-1457/2007 od 17. travnja 2007. (»Narodne novine« broj 43/07.) upućenom Hrvatskom saboru u odnosu na prava izvanbračnog druga na ostvarivanje mirovine iza umrlog druga, Ustavni sud istaknuo je da iz članka 61. stavka 1. Ustava slijedi da je obitelj pod osobitom zaštitom države. Stavkom 2. članka 61. Ustava ravnopravno su utvrđeni pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji. Prema tome Ustav u odnosu na obitelj ne čini razlike radi li se o bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, a uređenje prava koja proizlaze iz izvanbračne zajednice prepušta zakonodavcu. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra nespornim da je i izvanbračna zajednica Ustavom zaštićena zajednica. Navedeno stajalište Ustavni sud ponovio je i u brojnim svojim odlukama u predmetima individualne ustavnosudske kontrole (primjerice u odluci broj: U-III-3034/2012 od 21. veljače 2017. /www.usud.hr/). U tim je predmetima Ustavni sud, polazeći od mjerodavnih odredaba Ustava i od činjenice da su i ranijim obiteljskim zakonom učinci izvanbračne zajednice (npr. u pogledu imovinskih prava i sl.) bili izjednačeni s bračnom zajednicom, usvajao ustavne tužbe podnositelja obrazlažući da su sudovi »uskim i mehaničkim tumačenjem pojma ‘bračni drug’ u primjeni... zakona...« povrijedili ustavna prava podnositelja. U odluci broj: U-III-3034/2012, Ustavni sud naveo je i sljedeće:
»16. Polazeći od toga da su u zakonodavnom poretku Republike Hrvatske nastupile bitne promjene u pristupu izvanbračnoj zajednici u smislu izjednačavanja položaja osoba s obzirom na njihov bračni odnosno izvanbračni status, a postoje i načelna pravna stajališta Ustavnog suda o članku 61. Ustava, Ustavni sud ne može više prihvaćati administrativnu i sudsku praksu uskog i mehaničkog tumačenja pojma ‘bračni drug’ u primjeni ZoPPN/97. Ustavni sud ne nalazi ni jedno objektivno i razumno opravdanje za različitost postupanja prema podnositelju, kao izvanbračnom drugu, prilikom primjene odredbi o oslobađanju od plaćanja poreza na promet nekretnina.
Ustavni sud posebno ističe da je zakonodavnim promjenama u ‘poreznoj oblasti’, konkretno člankom 15. OPZ-a/16 (v. točku 11. obrazloženja ove odluke), propisano da se odredbe OPZ-a/16 i drugih poreznih propisa koje se primjenjuju na bračnog druga primjenjuju, između ostalih, i na izvanbračnog druga. Iako se taj zakon ne primjenjuje na slučaj podnositelja, budući da se u postupku oporezivanja primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje (v. čl. 5. ZoPPN/16 citiran u točki 10. obrazloženja ove odluke), ipak ukazuje na činjenicu da su upravna tijela i Visoki upravni sud zanemarili mjerodavne politike i načela domaćeg pravnog sustava.«
105.1. Osporenim člankom upućuje se na odgovarajuću primjenu zakona koji su lex specialis u odnosu na ObiZ/15 te u tome s ustavnopravnog stajališta nema ničeg spornog i ne proizlazi potreba za njegovim uklanjanjem iz pravnog poretka.
17. Članak 14. stavci 3. i 4. ObiZ-a/15
106. Članak 14. ObiZ-a/15 glasi:
»1. SKLAPANJE BRAKA U GRAĐANSKOM OBLIKU
Prijava namjere sklapanja braka
Članak 14.
(1) Nevjesta i ženik svoju namjeru sklapanja braka u građanskom obliku osobno prijavljuju matičaru nadležnom za mjesto u kojem žele sklopiti brak.
(2) Nevjesta i ženik dužni su dostaviti odgovarajuće isprave ako to matičar zahtijeva.
(3) Azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom prijavi iz stavka 1. ovoga članka prilažu potvrdu nadležnog tijela o odobrenju azila, odnosno supsidijarne zaštite te odgovarajući dokaz o nepostojanju drugog braka.
(4) Odgovarajućim dokazom o nepostojanju drugog braka smatra se izjava dana pod materijalnom i kaznenom odgovornošću pred javnim bilježnikom ili pred matičarom kojem se prijavljuje namjera sklapanja braka. Javni bilježnik, odnosno matičar dužan je osobu iz stavka 3. upozoriti na pravne posljedice davanja izjave.«
5.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
107. U svojem prijedlogu predlagatelji osporavaju članak 14. stavke 3. i 4. u vezi s člankom 24. ObiZ-a/15:
»U st. 3. i 4. daje se mogućnost azilantima i osobama pod supsidijarnom zaštitom da sklope brak, pri čemu se (st. 3.) traži potvrda o odobrenju azila odnosno supsidijarne zaštite, i, što je za ovaj Prijedlog važno – ‘odgovarajući dokaz o nepostojanju drugog braka’. U st. 4, tumači se što taj pojam znači...
Upravo u trenutku nepreglednog vala azilanata bez dokumenta koji preplavljuju države članice EU, valja očekivati da će neki od njih htjeti sklopiti brak bez relevantnih dokumenata i u RH, pa ova zakonska odredba postaje vrlo upotrebljiva. Međutim, s obzirom da je brak institut zaštićen Ustavom RH, te da je hrvatsko državljanstvo moguće steći i prirođenjem tj. sklapanjem braka s hrvatskim državljaninom (čl. 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu), trebalo je posebnu pozornost obratiti na takav slučaj.
Smatramo da je ustavno načelo zaštite braka, njegova ustavnopravnog značenja povrijeđeno jer unutar ove norme, kao ni u odredbi čl. 24. Obiteljskog zakona ne postoji, kao ni u postupovnim odredbama mogućnost da se brak sklopljen na temelju lažnih isprava utvrdi nepostojećim.
Time je narušena pravna sigurnost građana, osobito onih koji bi u neznanju sklopili brak s takvim azilantom. Postoji velika mogućnost i povrede načela monogamije.
Jedno je, smatramo kaznena i materijalna odgovornost (na koju je zakonodavac vjerojatno ciljao kad u st. 4. navodi: ‘Javni bilježnik odnosno matičar dužni su osobu iz stavka 3. upozoriti na pravne posljedice davanja izjave.’), a drugo sudbina tako sklopljenog braka.
Naime izjava iz st. 3. može se odnositi i na lažni identitet osobe azilanta i na njegovo bračno stanje kao ‘neoženjen/neudana’. Posljednji slučaj bi mogao spadati pod slučaj bigamije i obiteljskopravne sankcije poništaja braka, dok za prvu situaciju (nekadašnje zablude) nema sankcije. Dakle, trebalo je predvidjeti izričitu sankciju u smislu proglašenja takvog braka nepostojećim.
Smatramo da je zakonodavac trebao posebnom odredbom:
a) propisati ex offo poništaj dane javnobilježničke izjave odnosno one dane pred matičarom, uz obavezu suda da odluku o proglašenju takvog braka nepostojećim dostavi Hrvatskoj javnobilježničkoj komori, ili
b) uputiti na odgovarajuće odredbe o oduzimanju vjerodostojnosti javnobilježničkog akta (sukladno Zakonu o javnom bilježništvu, NN 78/93; 29/94; 16/07; 75/09), te
c) propisati mogućnost utvrđivanja nepostojanja braka.
Smatramo stoga da je ustavno načelo vladavine prava odredbom čl. 14. st. 3. i 4. dovedeno u pitanje, jednako kao i pravna sigurnost građana te načelo monogamnosti braka.«
5.2. Utvrđenje Ustavnog suda
108. Predlagatelji u suštini predlažu da se zakonom predviđeni način otklanjanja posljedica braka sklopljenog na temelju lažne izjave (poništaj) promijeni tako što će se (lažna) izjava dana pred javnim bilježnikom ili matičarom ex offo poništiti, a sud bi takav brak trebao proglasiti nepostojećim i svoju odluku dostaviti Hrvatskoj javnobilježničkoj komori. Ustaljeno je stajalište Ustavnog suda da nije, u pravilu, nadležan ocjenjivati koje je zakonodavno rješenje bolje ili lošije, sve dok je zakonodavac ostao u okvirima svoje slobode ocjene uz uvažavanje zahtjeva koje pred njega postavlja Ustav, osobito zahtjeva vladavine prava, pa se navedeno stajalište odnosi i na konkretan slučaj. Međutim, u odnosu na prigovore predlagatelja Ustavni sud ne može ne primijetiti da je nejasno tko bi i u kojem postupku utvrđivao da je izjava lažna, a nije razvidan ni razlog zbog kojeg bi odluku suda o proglašenju braka nepostojećim trebalo dostavljati Hrvatskoj javnobilježničkoj komori.
Uz navedeno, Ustavni sud podsjeća na ugrađene mehanizme zaštite putem dužnosti javnog bilježnika koji mora upozoriti nevjestu ili ženika koji daju izjavu o nepostojanju drugog braka o pravnim posljedicama dane lažne izjave, što uključuje i materijalnu i kaznenu odgovornost, te podnošenje sudu tužbe radi poništenja braka (članak 378. ObiZ-a/15).
108.1. Ustavni sud stoga ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 14. stavaka 3. i 4. ObiZ-a/15.
6. Članak 26. stavak 2. ObiZ-a/15
109. Članak 26. ObiZ-a/15 glasi:
»Poslovna sposobnost i sposobnost za rasuđivanje
Članak 26.
(1) Brak ne može sklopiti osoba nesposobna za rasuđivanje.
(2) Osoba lišena poslovne sposobnosti u davanju izjava koje se odnose na osobna stanja, brak može sklopiti uz odobrenje skrbnika.
(3) Ako skrbnik iz stavka 2. ovoga članka odbije dati odobrenje za sklapanje braka, osoba lišena poslovne sposobnosti u davanju izjava koje se odnose na osobna stanja može sudu podnijeti prijedlog za odobrenje sklapanja braka u skladu s člankom 450. stavkom 1. ovoga Zakona.«
6.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
110. U svojem prijedlogu predlagatelji osporavaju ustavnost članka 26. stavka 2. u vezi s člancima 258., 259., 375. i 450. ObiZ-a/15 te ističu:
»Potpuno je nejasno i kontradiktorno treba li takvoj osobi (lišenoj poslovne sposobnosti – op. Ustavnog suda) za sklapanje braka odobrenje skrbnika (prema čl. 26. st. 2), ili je on u tom ‘pravnom poslu’ samostalan (prema čl. 258. i 259).
Premda u čl. 259. st. 2. zakonodavac navodi različite mjere o osobi ili osobnom stanju štićenika, te se navodi primjerice nekoliko njih za koje je skrbniku potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb (smještaj u dom, udomiteljsku obitelj, promjena prebivališta ili boravišta, promjena osobnog imena i druge mjere koje na prava i obaveze štićenika mogu ostaviti značajne posljedice), nedostaje izuzetno važna situacija, a to je sklapanje braka štićenika. Sklapanje braka itekako utječe na (promjenu) osobnog stanja građana, pa tako i osoba lišenih poslovne sposobnosti.
Daljnji je propust zakonodavca što nije naveo oblik u kojem skrbnik treba dati ili uskratiti odobrenje za sklapanje braka (prema čl. 26. st. 2.). Je li takvo odobrenje treba biti pismeno ili usmeno (što bi bilo pravno nesigurno), prilaže li ga štićenik uz ostale dokumente prijavi za sklapanje braka i si.
Budući da je brak strogo formalni institut, valja zaključiti da je došlo do velikih propusta zakonodavca, ugrožavanja pravne sigurnosti i vladavine prava nepropisivanjem:
a) Obaveze da suglasnost skrbnika bude u pisanom obliku (čl. 26. st. 2.);
b) Obaveze da skrbnik treba pribaviti prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb u slučaju sklapanja braka njegovoga štićenika (čl. 259. st. 2.);
c) Obaveze da se (pisana) suglasnost skrbnika priloži kao dokument uz namjeru sklapanja braka osobe lišene poslovne sposobnosti.
Situaciju dodatno komplicira čl. 450. st. 2. koji u vezi s postupkom za davanje dopuštenja za sklapanje braka osobe lišene poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na osobna stanja, propisuje obavezu suda da za odluku o dopuštenju sklapanja braka takve osobe, pribavi mišljenje skrbnika i centra za socijalnu skrb. Dakle, kad štićenik ne pribavi odobrenje svojeg skrbnika, može se obratiti izvanparničnome sudu. Centar za socijalnu skrb nije dužan kontrolirati skrbnika niti pomoći štićeniku na način da bi skrbnik trebao ishoditi njegovo prethodno odobrenje, ali kad predmet završi (kao prijedlog štićenika) na sudu, tad će sud zatražiti i pribaviti mišljenje skrbnika (koje bi po logici stvari trebalo biti negativno) i mišljenje centra, koje se, da je zakonodavac bio pažljiviji, moglo već ranije pribaviti i tako osigurati pravo na sklapanje braka osobe lišene poslovne sposobnosti (u davanju izjava koje se odnose na osobna stanja), zajamčiti joj laganije ostvarenje prava na sklapanje braka i zaštitu njezina dostojanstva i ljudskih prava.
Povrh svega, nije propisana mogućnost poništaja braka ako osoba lišena poslovne sposobnosti uspije sklopiti brak bez odobrenja skrbnika (prema čl. 375). Na taj način osoba koja nije u stanju brinuti o svojim pravima i interesima ostaje bez ustavnopravne zaštite iz čl. 64. st. 1. Ustava RH, jer samo štićenik može donijeti odluku o razvodu braka i o drugim odlukama koje imaju značenje izjava o strogo osobnim stanjima (čl. 258. t. 4.). To za posljedicu ima da osoba koja je lišena poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na sklapanje braka ne može biti zaštićena od centra za socijalnu skrb, pa ni od strane svojeg skrbnika, iako ni skrbnik niti centar za socijalnu skrb nisu dali odobrenje za sklapanje braka. Na taj način je zaobiđen smisao lišenja poslovne sposobnosti, a i povrijeđena je pravomoćna sudska odluka o lišenju poslovne sposobnosti.
Sve propušteno ukazuje na povredu načela vladavine prava koje podrazumijeva da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske i pravne posljedice izvjesne za adresate pravne norme (princip pravne izvjesnosti) odnosno primjerene njihovim legitimnim očekivanjima u svakoj konkretnoj neposrednoj primjeni zakona.«
6.2. Utvrđenje Ustavnog suda
111. Predlagatelji osporavaju pretpostavke valjanosti braka koji sklapa osoba lišena poslovne sposobnosti. Ustavni sud ne smatra da je nejasno i kontradiktorno, kako ističu predlagatelji, »treba li takvoj osobi za sklapanje braka odobrenje skrbnika (prema čl. 26. st. 2.), ili je on u tom ‘pravnom poslu’ samostalan (prema čl. 258. i 259.)«. Izjavljivanje pristanka na sklapanje braka i odobrenje skrbnika su dvije različite stvari. Osoba će moći sklopiti brak, dakle, izjaviti pristanak na sklapanje braka, ako dobije i nakon što je dobila odobrenje skrbnika.
Također, što se tiče primjedaba na članak 259. stavak 2. ObiZ-a/15, nije razvidna nikakva nejasnoća zbog toga što se u njemu, među mjerama u pogledu osobnih stanja za koje je skrbniku potrebno odobrenje centra za socijalnu skrb, ne navodi i sklapanje braka. Iz zakonske formulacije članka 259. stavka 2. (»... osim odluka koje donosi isključivo štićenik iz članka 258. ovoga Zakona, neovisno o tome zastupa li ga skrbnik ili daje odobrenje za donošenje te odluke...«) jasno je da odobrenje za sklapanje braka zakonodavac je isključio iz kategorije »važnijih mjera o osobi štićenika« za poduzimanje kojih skrbnik mora pribaviti prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb. Predlagatelji smatraju da bi i za donošenje takve odluke, zbog njezinih dalekosežnih posljedica, skrbnik trebao tražiti prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb. Međutim, osim paušalnog navođenja potencijalnih dalekosežnih posljedica, predlagatelji ne navode konkretne razloge zbog kojih bi osporena odredba bila nesuglasna s Ustavom. Zakonodavac je slobodan u procjeni koje će mjere taksativno navesti ili primjerice odrediti kao one koje smatra važnijim u odnosu na osobna stanja štićenika. S ustavnopravnog je aspekta relevantno da je dobrobit štićenika zaštićena, jer on nije potpuno samostalan pri sklapanju braka zbog toga što mu je potrebno odobrenje skrbnika (ili dopuštenje suda, u slučaju da skrbnik uskrati odobrenje). Međutim, ako dobije to odobrenje (ili sudsko dopuštenje), samostalno će izjaviti pristanak na sklapanje braka. U odnosu na oblik odobrenja skrbnika očito je da ono mora biti vidljivo, ili tako što će se usmena izjava zapisnički konstatirati ili će biti dana u pisanoj formi. Međutim, to pitanje samo po sebi nije relevantno za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporene odredbe ObiZ-a/15.
111.1. Što se tiče prigovora koji se odnose na članak 450. stavak 2. ObiZ-a/15, nejasno je što predlagatelji, referirajući se na mišljenje skrbnika i mišljenje centra za socijalnu skrb koje će sud pribaviti, misle pod time »da je zakonodavac bio pažljiviji, moglo (se) već ranije pribaviti i tako osigurati pravo na sklapanje braka osobe lišene poslovne sposobnosti (u davanju izjava koje se odnose na strogo osobna stanja), zajamčiti joj laganije ostvarenje prava na sklapanje braka...«. Čini se da predlagatelji iznose primjedbe koje polaze od automatske pretpostavke da bi centar za socijalnu skrb dao prethodno odobrenje. Ne razaznaje se problem, a pogotovo ne neustavnost, u tome što u postupku iz članka 450. ObiZ-a/15 sud pribavlja mišljenje skrbnika i centra za socijalnu skrb. Propisivanjem mogućnosti da štićenik sudskim putem ishodi dopuštenje za sklapanje braka, zakonodavac na primjeren način štiti pravo poslovno nesposobne osobe na sklapanje braka.
111.2. Konačno, nije osnovana ni primjedba o neustavnosti članka 375. ObiZ-a/15. Točno je da članak 375. ne propisuje izričito mogućnost poništaja braka ako bi ga štićenik sklopio bez odobrenja skrbnika, već samo za slučaj ako bi brak sklopio bez dopuštenja suda. Međutim, članak 29. navodi da će se na brak sklopljen protivno odredbama članaka od 25. do 28. ObiZ-a/15 primijeniti odredbe o poništaju braka, pa je jasno da će se u oba slučaja brak smatrati nevaljanim.
111.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 26. stavka 2. ObiZ-a/15.
7. Članak 32. ObiZ-a/15
112. Članak 32. ObiZ/a-15 glasi:
»Obiteljski dom i zaštita prava na stanovanje
Članak 32.
(1) Bračni drugovi sporazumno određuju mjesto stanovanja i obiteljsku kuću ili stan u kojem će stanovati s djecom nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb i koji predstavlja obiteljski dom za njih i djecu.
(2) Bračni drug ne smije za trajanja braka otuđiti ili opteretiti obiteljsku kuću ili stan koji predstavlja bračnu stečevinu a ujedno je i obiteljski dom u kojem stanuje drugi bračni drug i njihova djeca nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb, bez pisane suglasnosti drugoga bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika.
(3) Ako je jedan bračni drug najmoprimac stana u kojem bračni drugovi stanuju zajedno s djecom nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb, on ne može otkazati ugovor o najmu stana bez pisane suglasnosti drugog bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika, osim ako se radi o službenom stanu sukladno posebnim propisima.
(4) Ako jedan bračni drug bez opravdanog razloga odbije dati drugom bračnom drugu suglasnost iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, sud može na prijedlog bračnog druga u izvanparničnom postupku donijeti rješenje koje zamjenjuje suglasnost drugog bračnog druga. Sud je pritom dužan voditi računa o stambenim potrebama obaju bračnih drugova i djece koja s njima stanuju te o drugim okolnostima slučaja.«
7.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljica Monterisi
113. Predlagateljica Monterisi osporava odredbu članka 32. stavaka 2. i 3. ObiZ-a/15. Za članak 32. stavak 2. ObiZ-a/15 smatra da je »u suprotnosti s čl. 50 Ustava RH koji propisuje da je jedino Zakonom moguće, u interesu Republike Hrvatske, ograničiti ili oduzeti vlasništvo a ovdje se ne radi o interesima Republike Hrvatske«. Također smatra da je odredba u suprotnosti s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. stavkom 1. Protokola br. 1 uz tu Konvenciju. Uz to, navodi da je navedena odredba u suprotnosti i:
»sa čl. 38 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012) ‘svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika’,
sa čl. 47. st. 1 ‘Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva...’ i sa
st. 2. čl.47 ‘Suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih suvlasnika...’«
113.1. U odnosu na odredbu članka 32. stavka 3. ObiZ-a/15, predlagateljica navodi:
»Termin ‘službeni stan’ je nepoznat u našoj pravnoj regulativi. Moguće je da je zakonodavac mislio na stanove za službene potrebe a takvim se smatraju stanovi čije je korištenje vezano za obavljanje službene dužnosti ili funkcije i koji su kao takvi utvrđeni posebnim aktom vlasnika toga stana.
Ova norma je nejasna i neprecizna jer se ne zna na koje stanove se odnosi ova, zakonom predviđena iznimka. Ako se, primjerice radi o stanu u vlasništvu Republike Hrvatske kojeg dužnosnik koristi dok obavlja dužnost, onda bi taj dužnosnik mogao otkazati ugovor o najmu stana bez suglasnosti drugog bračnog druga.
Ovo predstavlja nejednakost građana pred zakonom i diskriminaciju in favorem onih koji žive u stanovima za službene potrebe u odnosu na sve ostaje najmoprimce, bračne drugove koji imaju maloljetnu djecu a vode postupak razvoda braka.
Sve Odluke o zadovoljavanju stambenih potreba dužnosnika, službenika i namještenika u tijelima državne vlasti propisuju da se prava i obveze ugovornih strana uređuju prema odredbama Zakona o najmu stanova.
A Zakon o najmu stanova (NN 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006- dalje ZON) predviđa u čl. 24. st 2. ‘U slučaju kada najmoprimac napusti stan, prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova bračnog druga. Ako bračnog druga nema, prava i obveze iz ugovora o najmu prelaze na dijete, pastorka ili najmoprimčeva usvojenika koji je naveden u ugovoru o najmu, ovisno o njihovu sporazumu.
Mišljenja smo je da ova odredba suvišna i vodi ka prenormiranju a u suprotnosti je sa čl. 23 ZON-a ‘Najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme, ali je o tome dužan izvijestiti najmodavca’ ... Dakle, za razliku od osporavane odredbe ZON-u ne uvjetuje taj otkaz pristankom drugog bračnog.«
b. Predlagateljice Bojić i dr.
113.2. Predlagateljice Bojić i dr. osporavaju članak 32. ObiZ-a/15 u cijelosti, smatrajući da su njime povrijeđeni članci 14. stavak 2., 34. i 35. Ustava te članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
»Predlagateljice prvenstveno nalaze problematičnom definiciju obiteljskog doma (članak 32. stavak 1.) za koji se izrijekom navodi da je – obiteljska kuća ili stan. U tom kontekstu, moglo bi se postaviti pitanje je li obiteljski dom kamp prikolica, sklopiva drvena kuća koja se presloži i premjesti na drugu parcelu ili neki drugi oblik stanovanja (što je priznato domom u judikaturi Europskoga suda za ljudska prava) i kako će se obiteljski dom štititi u takvim situacijama, te da li će u takvim slučajevima dolaziti do povrede ustavnih prava iz članka 34. i 35. Ustava.
Također, postavlja se pitanje je li logično da je članak 32. – obiteljski dom i zaštita prava na stanovanje – smješten u osobna prava i dužnosti bračnih drugova. Naime, u potpunosti je nejasan ratio odredbe, jer nije vidljivo koga se štiti obiteljskim domom – drugog bračnog druga ili drugog bračnog druga zajedno s djecom. Ako je smisao ovo drugo, onda govorimo o zbunjujućoj pravnoj normi kojoj nije mjesto u osobnim pravima i dužnostima bračnih drugova.
Prema zakonskom rješenju (članak 32. stavak 2.) (izvan)bračni drug ne smije otuđiti ili opteretiti obiteljsku kuću ili stan koji predstavlja bračnu stečevinu, a ujedno je obiteljski dom, bez pisane suglasnosti drugog (izvan)bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika. Znači li to a contrario da bračni drug može otuđiti bračnu stečevinu koja nije obiteljski dom bez suglasnosti bračnog druga i da li ovakva odredba potencijalno predstavlja poticaj na sklapanje ništetnih pravnih poslova, što je samo jedan u nizu primjera nomotehničke ispravnosti i nomotehničke konfuzije zakona.
Najveći nedostatak navedene odredbe (članak 32. stavak 2.) je u tome što se njome zaštita prava na stanovanje, za vrijeme trajanja braka ili izvanbračne zajednice roditelja, ograničava samo na one slučajeve kad je obiteljski dom u sustavu bračne stečevine. To pokazuje da ovakva zaštita obiteljskog doma nije sveobuhvatno uređena (zato što obiteljski dom u stvarnom životu ne predstavljaju samo nekretnine koje su u sustavu bračne stečevine, već i one koje su u vlasništvu samo jednog od (izvan)bračnih drugova).
Predlagateljice smatraju da se radi o nedorečenoj pravnoj normi koja ne štiti prava svih članova obitelji na jedinstven način. Ona ne odgovara hrvatskoj realnosti u kojoj postoje i siromašni hrvatski građani koji ne stanuju u nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu i općenito vlasništvo bilo kojeg od bračnih drugova, te se postavlja pitanje na koji način će se štititi njihovo pravo na dom, a koja zaštita bi trebala biti jednaka za sve građane.
Također se zaboravlja da samo manji broj hrvatskih građana koji žive u iznajmljenoj nekretnini zapravo zaključuje ugovor o najmu (članak 32. stavka 3.), iako se u stvarnosti ostvaruju svi elementi takvog ugovora, iz čega slijedi da u brojnim životnim situacijama uopće nema govora o otkazivanju ugovora, te da su takvi građani bez ugovora u nepovoljnijoj situaciji od onih koji su ovakve ugovore zaključili. Smatramo da su u ovakvim situacijama osobito ugrožena djeca. Naime, iako je notorno da je iznajmljivanje stambenih prostora bez sklapanja ugovora i prijavljivanja takvih ugovora poreznim vlastima protuzakonito, djeca koja stanuju u takvim stambenim prostorima nemaju nikakvog utjecaja, niti saznanja o tome kakve pravne poslove su sklopili njihovi roditelji, niti imaju bilo kakvih instrumenata da zaštite svoje pravo na dom u takvim situacijama.
U kontekstu članka 32. stavka 3. postavlja se pitanje što je to ‘službeni stan’ (gdje je njegova definicija) i da li se to odnosi i na stan koji je bračnom drugu na raspolaganje dao poslodavac i koji su to posebni propisi. Osobito ukazujemo na to koliko u praksi može biti sporno poimanje ‘službenog’ stana koji je bračnim drugovima iznajmilo npr. Trgovačko društvo koje je osnovao jedan od bračnih drugova ili netko od članova njegove obitelji.
Zaključno, smatramo da se radi o nepotpunoj i nedorečenoj pravnoj normi koja vrlo selektivno štiti prava građana Republike Hrvatske i koja će u praksi generirati nejednakost među građanima što je u suprotnosti s člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Smatramo da ovu odredbu treba eliminirati iz pravnog poretka Republike Hrvatske do stjecanja gospodarskih i socijalnih uvjeta koji će svim građanima na jednak način jamčiti pravo na dom, a sve kako bi se izbjeglo stvaranje nejednakosti.«
7.2. Utvrđenje Ustavnog suda
114. Predlagateljice osporavaju stavke 1., 2. i 3. članka 32. ObiZ-a/15 koji se odnosi na definiciju pojma »obiteljski dom« i zaštitu prava na stanovanje. Ustavni sud primjećuje da je stavak 4. članka 32. ObiZ-a/15 funkcionalno povezan s prethodno osporenim stavcima članka 32., pa bi u slučaju ocjene nesuglasnosti s Ustavom prethodnih stavaka trebalo ukinuti cijeli članak 32. ObiZ-a/15. Predlagateljice Bojić i dr. problematičnom nalaze definiciju »obiteljskog doma« iz stavka 1. članka 32. ObiZ-a/15 jer se pod »domom« izrijekom navodi samo obiteljska kuća ili stan, a ne i neki drugi prostori koje osoba može smatrati svojim domom. Stoga smatraju da je osporeni stavak, kao i cijeli članak 32. ObiZ-a/15, nepotpun i nedorečen te da je neprihvatljivo i samo njegovo smještanje u glavu zakona koja se odnosi na osobna prava i dužnosti bračnih drugova, jer nije jasno koga se štiti, bračne drugove, jednog od njih ili djecu.
Ustavni sud ističe da za ocjenu suglasnosti neke odredbe zakona s Ustavom nije od primarnog značenja njezino mjesto, već ratio određene norme. Po ocjeni Ustavnog suda smisao je navedene odredbe zaštita obiteljskog doma odnosno omogućavanje obitelji (bračnim drugovima i njihovoj djeci) primjerenih uvjeta za stanovanje, te ujedno onemogućavanje jednostranih pravnih poslova jednog od bračnih drugova, kojima taj bračni drug dovodi u pitanje gubitak obiteljskog doma. Drugim riječima, smisao je članka 32. ObiZ-a/15 zaštita prava na stanovanje u nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu te je stoga u suvlasništvu bračnih drugova (stavak 2.), kao i stan koji se koristi na temelju ugovora o najmu stanova (stavak 3.). Stoga je primjerice stavkom 2. propisano da bračni drug bez pisane suglasnosti drugog bračnog druga ne smije za trajanja braka otuđiti ili opteretiti obiteljsku kuću ili stan koji predstavlja bračnu stečevinu, a ujedno je i obiteljski dom u kojem stanuje bračni drug i njihova djeca nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb. Suglasnost bračnog druga zahtijeva se i za otkaz ugovora o najmu stana s izuzetkom stanova za službene potrebe (stavak 3. članka 32. ObiZ-a/15).
U odnosu na predlagateljicu Monterisi, koja ističe da se stavkom 2. članka 32. ObiZ-a/15, protivno Ustavu i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, propisuje ograničenje prava vlasništva jednog od bračnih drugova, Ustavni sud ističe da je riječ o imovini koja je u suvlasništvu bračnih drugova (zato što je riječ o bračnoj stečevini) pa se prema članku 38. ObiZ-a/15 na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju stvarnopravni i obveznopravni odnosi ako ObiZ-om/15 nije drukčije određeno. Nadalje je člankom 37. stavkom 2. ObiZ-a/15 propisano da je za otuđenje ili opterećenje cijele nekretnine potrebno zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugog bračnog druga. Predlagateljica Monterisi u suštini smatra da je osporenim stavkom članka 32. ObiZ-a/15 jednom od bračnih drugova, protivno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98. – članak 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 137/99. – odluka USRH broj: U-I-58/97 i dr., 22/00. – odluka USRH broj: U-I-1094/1999, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10. – odluka o nedavanju vjerodostojnog tumačenja članka 41. stavka 1. i članka 42., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), onemogućeno raspolagati njegovim idealnim suvlasničkim dijelom. Prigovori predlagateljice Monterisi osnovani su utoliko što u konkretnom slučaju jest riječ o miješanju u vlasnička prava i ograničavanju prava vlasništva, pa je na Ustavnom sudu ocijeniti je li ono opravdano (razmjerno). Ustavni sud ocjenjuje da je legitimni cilj osporenog članka zaštita obiteljskog doma pa je onemogućavanje jednog od bračnih drugova da bez pisane suglasnosti drugog bračnog druga tijekom trajanja braka otuđi ili optereti obiteljsku kuću ili stan koji predstavlja bračnu stečevinu bilo u cijelosti bilo u njezinom idealnom dijelu razmjerno tom cilju. Ustavni sud ističe da je ta nemogućnost ograničenog trajanja, jer prestaje nakon okončanja braka odnosno tako dugo dok bračni drugovi sporazumno ili putem suda ne riješe svoje imovinske odnose. Iz istovjetnih razloga stavak 3. članka 32. ObiZ-a/15, koji se odnosi na najam stana, nije nesuglasan s Ustavom.
U odnosu na prigovore koji se odnose na pojam »službeni stan«, Ustavni sud primjećuje da se u stavku 3. upućuje na njegovu definiciju u skladu s posebnim propisima. Također smatra da taj pojam nije nepoznat ni u svakodnevnom životu ni u sudskoj praksi, pa nije razvidno zbog čega predlagateljice smatraju da bi on trebao dovesti do prijepora u praksi ili arbitrarnog postupanja nadležnih tijela.
U odnosu na prigovore na manjkavost definicije pojma »dom«, Ustavni sud smatra, kako je već navedeno, da se osporena odredba primarno odnosi na pojam obiteljskog doma koji k tome predstavlja bračnu stečevinu. Hoće li se pitanje obiteljskog doma u pojedinom slučaju tumačiti i šire, u smislu nekog drugog prostora, ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Tim više što u odnosu na tumačenje pojma »dom« postoji već ustaljena praksa ne samo Ustavnog suda nego i redovnih sudova koji najbolje poznaju činjenice predmeta te će ocijeniti smatra li se određeni prostor domom odnosno obiteljskim domom u smislu članka 32. ObiZ-a/15.
114.1. Polazeći od navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 32. ObiZ-a/15.
20. Članak 37. stavak 2. ObiZ-a/15
115. Članak 37. ObiZ-a/15 glasi:
»Upravljanje bračnom stečevinom
Članak 37.
(1) Za poslove redovite uprave poput redovitoga održavanja, iskorištavanja i upotrebe stvari za njezinu redovitu svrhu, smatra se da je drugi bračni drug dao svoju suglasnost ako se ne dokaže suprotno.
(2) Za izvanredne poslove na nekretninama ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike poput promjena namjene stvari, većih popravaka, dogradnje, nadogradnje, preuređenja, otuđenja cijele stvari, davanja cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanja hipoteke na cijeloj stvari, davanja pokretne stvari u zalog, osnivanja stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari potrebno je zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugoga bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika.
(3) Nepostojanje suglasnosti za poslove iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Bračni drug bez čije suglasnosti je izvanredni posao iz stavka 2. ovoga članka poduzet ima pravo na naknadu štete koja mu je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana.«
8.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljica Monterisi
116. U odnosu na odredbu stavka 2. članka 37. ObiZ-a/15, predlagateljica ističe:
»Odredba članka 37. regulira upravljanje bračnom stečevinom. U stavku 2. čl. 37 navedeni su oblici izvanrednih poslova na nekretninama i pokretninama koje se upisuju u javne upisnike, te se propisuje potreba zajedničkog poduzimanja posla ili pisana suglasnost drugoga bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika.
Za pokretnine veće vrijednosti koje se ne upisuju u javne knjige nije propisan isti uvijet. Tako bi bračni drug koji bi prodao pokretninu veće vrijednosti (primjerice, umjetninu velike vrijednosti, unikatan vrijedan nakit i sl.) bio u pravno boljoj situaciji jer nije u obavezi pribaviti suglasnost i odobrenje supružnika. On može otuđiti pokretninu i za sebe zadržati novac a onaj, koji želi prodati npr. brodicu (čamac) upisan u registar brodica kod Lučke kapetanije, čija vrijednost je zanemarivo mala u odnosu na vrijednu umjetninu, je u obavezi pribaviti suglasnost i odobrenje supružnika.
Ovakvom formulacijom je dovedena u pitanje pravna sigurnost građana, izigrano ustavno načelo vladavine prava i jamstvo zaštite prava vlasništva kao i načelo jednakosti građana pred zakonom zajamčeno čl. 14 st.2 Ustava.«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
116.1. Predlagatelji također smatraju da je takvom formulacijom norme pravna sigurnost građana dovedena u pitanje te je zaobiđeno ustavno načelo vladavine prava i jamstvo zaštite prava vlasništva:
»Odredba članka 37. govori o upravljanju bračnom stečevinom. U stavku 2. navode se oblici izvanrednih poslova na nekretninama i pokretninama koje se upisuju u javne upisnike, te se propisuje potreba zajedničkog poduzimanja posla ili pisana suglasnost drugoga bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika.
Međutim, zakonska je manjkavost, dapače i opasnost da zbog taksativnog navođenja vrijednosti za koje je potrebno zajedničko poduzimanje/pisana suglasnost – tj. za nekretnine i pokretnine koje se upisuju u javne upisnike, nije isti uvjet propisan i za pokretnine veće vrijednosti koje se ne upisuju u javne upisnike. Dakle, bračni drug koji bi prodao vrijednu sliku bio bi u pravno boljoj situaciji od onog koji želi prodati brod, jer ne bi bio u obavezi pribaviti suglasnost, te bi mogao bez problema otuđiti pokretninu i prisvojiti novac.«
c. Predlagatelj Domjanović
116.2. Predlagatelj Domjanović ističe sljedeće:
»Članak 37. uređuje upravljanje bračnom stečevinom. Međutim, st. 2. propisuje uvjet za valjanost pravnog posla (konkretno pisani ovjereni pristanak drugog bračnog druga), a u vezi s izvanrednim poslovima na nekretninama ili ‹pokretninama koje se upisuju u javne upisnike›. Takovim rješenjem zaobišla se obveza javnobilježničke forme pristanka drugog bračnog druga u slučaju poduzimanja izvanrednog posla uprave za vrijedne pokretnine koje se ne upisuju u upisnike. Dakle, proizlazi da za poduzimanje izvanrednih poslova u vezi s pokretnina koje se ne upisuju u javne upisnike nije potreban pisani pristanak drugog bračnog druga ovjeren kod javnog bilježnika, tj. te poslove brani drugovi nisu dužni zajednički poduzimati. Naravno, to ne bi bilo u skladu s općom odredbom čl. 41. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja se odnosi na poduzimanje izvanrednih poslova glede cijele suvlasničke stvari, obuhvaćaju ne samo nekretnine i pokretnine koje se upisuju u javne upisnike već i pokretnine koje se u te upisnike ne upisuju, ali na njima postoji suvlasništvo više osoba (u konkretnom slučaju bračnih drugova). Takvo uređenje može dovesti do pravno nepoželjnih situacija u kojima bi se jedan od bračnih drugova mogao naći pravno nezaštićenim. Postavlja se pitanje što će biti s pravnim poslom koji je bračni drug poduzeo, primjerice prodajom vrijedne slike (koja je sastavni dio bračne stečevine) ili njezinom predajom u zalog, a bez ovjerenog pristanka drugog bračnog druga? Postavlja se nadalje pitanje ima li oštećeni bračni drug pravo na naknadu štete ili razvrgnuće pravnog posla?
Sva ta pitanja proizlaze iz krnjeg uređenja osporavane odredbe, uz dodatno pitanje – je li takvom lošem i nepotpunom uređenju uzrok nepoznavanje prava ili površnost zakonodavca? Čudi što zakonodavac nije uredio i mnoga pitanja s kojima se u vezi bračne stečevine susreću odvjetnici i suci, a to su pitanja udjela bračnih drugova u stečevini kad nju čine imovinska prava iz dionica ili poslovnih udjela, prava na štednji, prava iz životnog osiguranja, prava plodouživanja. Sve to u sudskim postupcima radi podjele bračne stečevine stvara nejednak pristup i različitu sudsku praksu, te time nejednakost građana pred zakonom. (...)«
Zaključno smatra da je riječ o protuustavnoj odredbi koja izaziva pravnu nesigurnost, krši vladavinu prava, te će u praksi izazvati mnoge nedoumice, različitu sudsku praksu i konačno povredu ustavnog načela jednakosti građana.
d. Predlagateljica »U ime obitelji«
116.3. Predlagateljica osporava ustavnost navedene odredbe smatrajući da je u suprotnosti s člankom 3. Ustava prema kojem je vladavina prava jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, zato što dovodi do pravne nesigurnosti građana (bilo drugog bračnog druga bilo poštenih trećih osoba). Također navodi:
»(...) Ostaje nejasno iz kojih razloga se zakonodavac u st. 2. ograničio samo na pokretnine koje se upisuju u javne upisnike i koja je svrha takvog normiranja?
Argumento a contrario iz čl. 37. st. 2. Obiteljskog zakona proizlazi da za poduzimanje izvanrednih poslova glede pokretnina koje se ne upisuju u javne upisnike nije potreban pisani pristanak drugog bračnog druga ovjeren od javnog bilježnika, tj. da te poslove bračni drugovi nisu dužni zajednički poduzimati. Naravno, to ne bi bilo u skladu s općom odredbom čl. 41. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ... koja se odnosi na poduzimanje izvanrednih poslova glede cijele suvlasničke stvari, obuhvaćajući ne samo nekretnine i pokretnine koje se upisuju u javne upisnike već i pokretnine koje se u te upisnike ne upisuju, ali na njima postoji suvlasništvo više osoba (u konkretnom slučaju bračnih drugova).
Takvo uređenje može dovesti do vrlo dvojbenih situacija u kojima bi se jedan od bračnih drugova mogao naći pravno nezaštićenim. Postavlja se pitanje bi li prema takvom uređenju, sukladno odredbi čl. 37. st. 3.Obiteljskog zakona, bračni drug bez čije je suglasnosti drugi bračni drug otuđio cijelu pokretnu stvar – imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu (zlatni nakit, dijamantni nakit, vrijednu umjetninu, glazbeni instrument, krznenu bundu, sat – pokretnina koja se ne upisuje u javne upisnike, ali može biti velike vrijednosti i sastavni dio bračne stečevine) ili je predao u zalog imao pravo na naknadu štete koja mu je time bila uzrokovana?
Nadalje, upitno je kako se upravlja s drugom imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu (npr. pravima potraživanja prema trećim osobama koja se temelje na bračnoj stečevini – npr. može li se jedan bračni drug, bez suglasnosti drugog odreći potraživanja kojeg imaju prema njegovom bratu (šogoru drugog bračnog druga)?; imovinskim pravima iz dionica ili poslovnih udjela; pravima na štednji ili s osnova životnog osiguranja; pravom plodouživanja)? Navedeni čl. 37. se ograničava samo na upravljanje nekretninama i pokretninama kao dijelom bračne stečevine, dok upravljanje ostalim stvarima i pravima koja mogu ulaziti u sastav bračne stečevine nije uređeno?«
8.2. Utvrđenje Ustavnog suda
117. Člankom 37. ObiZ-a/15 regulirano je upravljanje bračnom stečevinom, s time što se stavak 1. odnosi na poslove redovitog upravljanja, a stavak 2. na poslove izvanrednog upravljanja. Za poslove redovitog upravljanja vrijedi presumpcija da je bračni drug dao svoju suglasnost, ako se ne dokaže suprotno. Stavak 2. odnosi se na poslove izvanrednog upravljanja na nekretninama ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike. Za te je poslove propisano zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugog bračnog druga. Ustavni sud primjećuje da sadržaj stavka 2. u pogledu poslova izvanrednog upravljanja odgovara sadržaju članka 41. Zakona o vlasništvu. Međutim, da ta odredba i nije sadržana u osporenom stavku 2. članka 37. ObiZ-a/15, podredno bi se primjenjivale odredbe Zakona o vlasništvu, jer je člankom 38. ObiZ-a/15 propisano da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju obveznopravni i stvarnopravni odnosi ako tim zakonom nije drukčije određeno.
Svi predlagatelji osporavaju stavak 2. članka 37. ObiZ-a/15 ne zbog njegovog sadržaja nego zbog toga što njime nije nešto obuhvaćeno. Ističu, primjerice, da drugi bračni drug bez čije je suglasnosti izvršeno otuđenje nije zaštićen u slučaju raspolaganja pokretninama veće vrijednosti koje se ne upisuju u javne upisnike, npr. umjetničke slike ili nakit veće vrijednosti.
Ustavni sud ne može isključiti da bi pravnoj sigurnosti i predvidljivosti pravne norme za njezine adresate doprinijelo, kako to ističu predlagatelji, da je zakonodavac, kada je već u pogledu poslova izvanrednog upravljanja preuzeo sadržaj članka 41. stavka 2. Zakona o vlasništvu samo u odnosu na nekretnine i pokretnine koje se upisuju u javne upisnike, osporenom ili nekom drugom odredbom obuhvatio i druge pokretne stvari veće vrijednosti koje se ne upisuju u javne upisnike. Međutim, samo zbog toga ta se odredba ne može ocijeniti nesuglasnom s Ustavom. Naime, Ustavni sud ne može ocijeniti neustavnima zakon ili zakonsku odredbu samo zato što u njima neko pitanje nije uopće uređeno ili je nepotpuno uređeno (tzv. pravna praznina), ili nije uređeno na način koji predlagatelj smatra ispravnim, ako postojeće uređenje određenog pitanja, samo po sebi, zakon odnosno zakonsku odredbu ne čini neustavnima. Navedeno je stajalište Ustavni sud više puta isticao u svojim ranijim odlukama, primjerice, u rješenjima broj: U-I-2826/2014 od 6. prosinca 2016., broj: U-I-286/2012 od 13. ožujka 2018., broj: U-I-1452/2014 od 18. prosinca 2018. i dr. (sve na www.usud.hr).
Navedeno stajalište primjenjivo je i na osporenu odredbu stavka 2. članka 37. ObiZ-a/15. U odnosu na prigovore predlagatelja, s ustavnopravnog aspekta relevantno je da je i u takvoj pravnoj situaciji osigurana zaštita drugog bračnog druga bez čije suglasnosti je izvršeno raspolaganje i tim pokretninama. U konkretnom je slučaju ta pravna zaštita osigurana, jer se pozivom na ranije navedeni članak 38. ObiZ-a/15 primjenjuju odredbe općeg zakona, tj. Zakona o vlasništvu (odredbe o suvlasništvu – članci od 36. do 47.).
117.1. Ustavni sud stoga ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 37. stavka 2. ObiZ-a/15.
9. Članak 43. ObiZ-a/15
118. Članak 43. ObiZ-a/15 glasi:
»3. ODGOVORNOST BRAČNIH DRUGOVA ZA OBVEZE TREĆIM OSOBAMA
Pojedinačne obveze bračnih drugova
Članak 43.
Za obveze koje je jedan bračni drug imao prije sklapanja braka, kao i za obveze koje je samostalno preuzeo nakon sklapanja braka, a koje se ne odnose na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice, ne odgovara drugi bračni drug.«
9.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
119. U odnosu na članak 43. ObiZ-a/15, predlagatelji ističu da je riječ o pravnoj praznini u kojoj je izostalo određenje iz koje imovine odgovara bračni drug koji je samostalno preuzeo neku obavezu u vezi s bračnom stečevinom te da je time došlo do teške povrede »načela vladavine prava i ustavne zaštite prava vlasništva«. U tom smislu navode:
»Takvu odredbu imali su prethodni obiteljski propisi. Time je nastala velika nedoumica i pravna praznina koja će polučiti nejednakost pred zakonom i ugroziti vladavinu prava i ugroziti ustavno načelo zaštite vlasništva. Nije naime jasno tko i kojom imovinom odgovara za slučaj da je jedan bračni drug samostalno preuzeo neku obavezu nakon sklapanja braka, a koja se ne odnosi na tekuću potrebu bračne i obiteljske zajednice.«
9.2. Utvrđenje Ustavnog suda
120. Ustavni sud ocjenjuje navedeni prigovor neosnovanim. Naime, prema pravilima općeg građanskog prava za dugove odgovara dužnik svojom imovinom. Iz toga proizlazi zaključak da, primjenom obiteljskopravnih propisa, dužnik odgovara vlastitom imovinom ili udjelom u stečevini bračnih drugova. Osim toga, kao što je ranije istaknuto (u točki 117. obrazloženja ove odluke i rješenja), Ustavni sud, u pravilu, ne može ocijeniti neustavnima zakon ili zakonsku odredbu samo zato što u njima neko pitanje nije uopće uređeno ili je nepotpuno uređeno (pravne praznine), ili nije uređeno na način koji predlagatelj smatra ispravnim, ako postojeće uređenje određenog pitanja, samo po sebi, zakon odnosno zakonsku odredbu ne čini neustavnima.
120.1. Polazeći od naprijed navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 43. ObiZ-a/15.
22. Članak 45. ObiZ-a/15
121. Članak 45. ObiZ-a/15 glasi:
»4. UREĐENJE IMOVINSKIH ODNOSA BRAČNIH DRUGOVA
NAKON PRESTANKA BRAKA ILI BRAČNE ZAJEDNICE
Načini uređenja imovinskih odnosa
Članak 45.
(1) Ako bračni drugovi imovinske odnose nakon prestanka braka razvodom ili poništajem, odnosno nakon prestanka bračne zajednice nisu uredili sporazumno, imovinski odnosi mogu se urediti sudskom odlukom.
(2) Ako bračni drugovi imovinske odnose nisu uredili sporazumom na uređenje imovinskih odnosa bračnih drugova nakon prestanka braka ili bračne zajednice primjenjuju se odredbe ovoga Zakona, a ako nisu uređeni ovim Zakonom, primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuju obveznopravni, stvarnopravni i drugi imovinskopravni odnosi.«
10.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljice Bojić i dr.
122. Predlagateljice Bojić i dr. ističu da je tom odredbom povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo vlasništva i pravo na pristup sudu jer »nije jasan ratio odredbe koja kaže da se imovinski odnosi mogu sporazumno ili sudskom odlukom riješiti tek ‘nakon prestanka braka odnosno bračne zajednice’«.
U tom smislu nadalje navode:
»Naime, postavlja se pitanje zbog čega bračni drugovi ne bi mogli zatražiti sudsku zaštitu i za vrijeme trajanja braka, odnosno bračne zajednice. Ukoliko je smisao odredbe drugačiji od načina na koji je shvaćen, smatramo da bi odredbu trebalo precizirati. Posebno pri tome ukazujemo da naslov iznad članka 45. govori o ‘uređenju imovinskih odnosa bračnih drugova nakon prestanka braka ili bračne zajednice’, što upućuje da se ovi odnosi ipak mogu uređivati tek nakon toga, ali ne i prije toga. Istovremeno, ispod tog naslova postoji drugi naslov ‘načini uređenja imovinskih odnosa’. Nastavno, u tekstu članka 45. koji slijedi iza ovih naslova i podnaslova tekst govori isključivo o uređenju imovinskih odnosa nakon prestanka braka. Smatramo da općenite odredbe Obiteljskog zakona koje se odnose na bračnu stečevinu o uređenju imovinskih odnosa bračnih drugova bračnim ugovorom (članak 40.), te odredbom o općenitoj primjeni obveznopravnih i stvarnopravnih propisa (članak 38.) nisu dostatna kompenzacija za isključivost/nepreciznost i konfuznost pobijane odredbe.
Dosadašnji zakon nije određivao niti ograničavao bračnim drugovima u kojem trenutku će podijeliti svoju bračnu stečevinu, uključivo i traženje sudske zaštite, pa su to mogli učiniti u svakom trenutku, što je razumno rješenje i u interesu građana. Ovakvom formulacijom upitno je imaju li bračni drugovi pravo pristupa sudu radi uređenja imovinskih odnosa prije prestanka braka ili bračne zajednice, što je u koliziji s ustavnim odredbama o zaštiti prava vlasništva iz članka 48. Ustava, te s odredbom članka 29. Ustava koja u sebi obuhvaća i pravo na pristup sudu.«
10.2. Utvrđenje Ustavnog suda
123. U odnosu na osporenu odredbu ObiZ-a/15, predlagateljice zapravo ističu njezinu nepreciznost (sadržajem i nadnaslovom) koja po njihovom mišljenju proizlazi iz činjenice da nije posebnom odredbom predviđena mogućnost uređenja imovinskih odnosa i za vrijeme bračne zajednice, odnosno upućuju na postojanje pravne praznine. Osim onoga što je Ustavni sud već naveo u odnosu na svoju nadležnost po pitanju odlučivanja o pravnim prazninama (vezano uz članak 37. stavak 2. ObiZ-a/15), ovdje se upućuje da su imovinski odnosi bračnih drugova za vrijeme trajanja braka uređeni člancima od 34. do 44. ObiZ-a/15, dok se člankom 45. uređuju imovinski odnosi bračnih drugova nakon prestanka braka. Smislenim tumačenjem ObiZ-a/15 i propisa koji uređuju stvarnopravne i obveznopravne odnose kao supsidijarnog izvora obiteljskog prava (na što upućuje članak 38. ObiZ-a/15), ne bi proizlazio zaključak prema kojemu bi građani u imovinskopravnim odnosima bili ograničeni sporazumijevati se ili tražiti sudsku zaštitu, iz razloga što nije došlo do prestanka braka ili bračne zajednice. Dakle, Ustavni sud ne smatra utemeljenim zaključak predlagateljica da bračni drugovi za vrijeme trajanja braka ne mogu tražiti da se njihovi međusobni odnosi i tijekom trajanja braka urede na neki drugi način, tj. sporazumom pred nekim nepristranim tijelom. Domašaj ove odredbe treba sagledati u kontekstu ostalih odredaba ObiZ-a/15 kojima se uređuju imovinski odnosi bračnih drugova.
123.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 43. ObiZ-a/15.
11. Članak 46. stavci 1., 2. i 7. ObiZ-a/15
124. Članak 46. ObiZ-a/15 glasi:
»Posebne odredbe o zaštiti dobrobiti djece i obiteljskog doma
Članak 46.
(1) Pokretne stvari koje pretežito koriste maloljetna djeca ne uzimaju se u obzir prigodom razvrgnuća bračne stečevine, već ostaju u posjedu djece, odnosno onog roditelja s kojim će djeca stanovati.
(2) Sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu iz članka 32. ovoga Zakona ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb.
(3) Pravo stanovanja iz stavka 2. ovoga članka može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na nekretnini koja predstavlja obiteljski dom.
(4) Kad odlučuje o pravu stanovanja iz stavka 2. ovoga članka, sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu obvezu plaćanja paušalnog iznosa najamnine drugom roditelju i plaćanje režijskih troškova nekretnine koja predstavlja obiteljski dom.
(5) Kad odlučuje o pravu stanovanja iz stavka 2. ovoga članka i najamnini iz stavka 4. ovoga članka, sud mora voditi računa o načelu razmjernosti, štititi pravo djece na stanovanje u obiteljskom domu i istodobno postupati pravedno prema onom roditelju na čiji teret će se ostvarivati pravo stanovanja.
(6) Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odbiti zahtjev za stanovanje iz stavka 2. ovoga članka u obiteljskom domu ako ukupni prihodi bračnih drugova ne bi mogli osigurati troškove odvojenoga stanovanja i života bračnih drugova i djece.
(7) Roditelji mogu tražiti izmjenu odluke iz stavaka 2. i 4. ovoga članka ako se promijene okolnosti na temelju kojih je odluka bila donesena.«
11.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljica Monterisi
125. U odnosu na članak 46. stavak 2. ObiZ-a/15, predlagateljica Monterisi navodi:
»Odredba je nejasna jer nije jasno što je sadržaj prava stanovanja u obiteljskom domu kojeg sud može, sukladno čl. 46. st. 2. dosuditi u korist roditelja s kojim će djeca stanovati nakon prestanka braka. Osnivanje prava stanovanja u korist navedenog roditelja protivno je načelu nepovredivosti vlasništva koje proizlazi iz čl. 3. i čl. 48. Ustava RH. Zakonodavac nije propisao koje ovlasti proizlaze iz toga prava stanovanja, na koji način ih navedeni roditelj kao nositelj toga prava može ostvarivati te kako će osnivanje toga prava utjecati na pravo suvlasništva drugog roditelja i na mogućnost da ostvaruje ovlasti koje mu kao suvlasniku pripadaju.
Zakonodavac nije opravdao zadiranje u pravo (su)vlasništva drugog roditelja, pa je postupio suprotno čl. 16. Ustava RH.
Nejasno je može li roditelj koji je nositelj prava stanovanja njime raspolagati jednom kad je ono osnovano i ako može, na koji način, da li naplatnim ili besplatnim pravnim poslovima i u čiju korist.
Pravo stanovanja je ograničenje prava vlasništva. Postavlja se pitanje da li se radi o služnosti osobne naravi prema čl. 199. i 217. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima -NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12) ili se radi o novom osobnom pravu i dužnosti bračnih drugova unutar odredbi o osobnim pravima i dužnostima bračnih drugova, koje su u primjeni za vrijeme trajanja braka.
Ako se radi o novom osobnom pravu stanovanja onda je suprotno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. S obzirom da se u oba zakona koriste isti termini za sve građane na koje se zakon odnosi i na sve koji će ga primjenjivati stvarati će nejasnoće i konfuziju pa je za očekivati ozbiljne probleme u primjeni.
Zakon ne sadrži odredbe o sadržaju prava stanovanja osim što normira pitanje osnivanja tog prava (čl. 46 st.2) i pitanje najdužeg trajanje tog prava (čl. 46. st. 3). Sve ostalo je nepoznanica što će onemogućiti ili znatno otežati uređenje imovinskih odnosa bračnih drugova nakon prestanka braka, što je suprotno načelu vladavine prava.
Osobne služnosti se upisuju u zemljišne knjige radi načela povjerenja u zemljišne knjige. Ovu osobnu služnost prava stanovanja u najvećem broju slučajeva neće biti moguće upisati iz više razloga. Notorna je činjenica da su zemljišne knjige nesređene, da u najvećem broju slučajeva bračna stečevina nije upisana na oba nego samo na jednog bračnog druga. I u slučaju da takva nekretnina predstavlja obiteljski dom, na njoj u praksi sudovi neće moći odrediti pravo stanovanja jer neće imati dokaze da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu jer je, primjerice, upisana na jednog bračnog druga, a o bračnoj stečevini se vodi parnica.
Prethodno rješavanje pitanja (su)vlasništva predmetne nekretnine sud neće moći utvrđivati u izvanparničnom postupku radi zaštite obiteljskog doma, jer je zakon izrijekom odredio predmet odlučivanja u tim postupcima. Odredio je da se u postupku radi zaštite obiteljskog doma odlučuje samo o ‘pravu stanovanja djece i jednog roditelja u stanu ili drugoj nekretnini koja predstavlja obiteljski dom sukladno čl 46.’
Zakonodavac je previdio odredbu iz st.4 čl 199 ZOV ‘U svakom slučaju vlasnik zadržava pravo raspolagati onim dijelovima nekretnine koji nisu namijenjeni stanovanju a i stambenim dijelovima koji nisu predmetom stanovateljeva prava stanovanja, ali ne tako da time spriječi izvršavanje prava stanovanja. Ovo će u praksi, kada se radi o obiteljskim kućama, biti neprimjenjivo jer sud neće imati dokaz koji dijelovi kuće jesu a koji nisu namijenjeni stanovanju, a o tome ne smije voditi postupak, kako je gore navedeno.
Zbog ovoga će u najvećem broju slučajeva odredba ostati neprovediva, što dovodi do pravne nesigurnosti građana i narušavanja načela vladavine prava.«
b. Predlagateljice Bojić i dr.
125.1. Predlagateljice Bojić i dr. osporavaju odredbu članka 46. stavaka 1., 2. i 7. ObiZ-a/15. U odnosu na članak 46. stavak 1. ObiZ-a/15 ističu:
»Smatramo da je članak 46. stavak 1. neprecizan jer govori o pokretnim stvarima ‘koje pretežito koriste maloljetna djeca’, pri čemu se zaboravlja da kućanstva vrlo često imaju predmete za uporabu koje pretežno koriste i djeca, ali i svi drugi članovi obitelji. Odličan primjer takve pokretne stvari je računalo za koje je moguće da ga roditelji koriste za svoje poslovne svrhe, a djeca za školu i razonodu. Mišljenja smo da je ova odredba u koliziji s odredbom iz članka 3. Ustava kojom se jamči pravna sigurnost i vladavina prava, budući će sudovi u praksi imati problema s utvrđivanjem kategorije ‘pretežito koriste’. Naime, ukoliko je intencija zakonodavca bila ovakvom odredbom zaštititi djecu odnosno da predmeti koji služe samo djeci ostanu u posjedu djece, odnosno onog roditelja s kojom će djeca stanovati, onda je zakonodavac radi potrebne pravne sigurnosti trebao tako i napisati. Ovakvom nepreciznom i nejasnom odredbom, roditelj s kojim djeca stanuju može potencijalno doći u isključivi posjed vrlo vrijedne imovine, dapače imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, a što je u koliziji s člankom 48 Ustava RH.«
125.2. U odnosu na članak 46. stavak 2. ObiZ-a/15 ističu:
»U odnosu na članak 46. stavak 2. (zaštita obiteljskog doma) ističemo da će primjena ovih odredaba u praksi generirati nejednakost između djece koja žive u imovini koja predstavlja bračnu stečevinu njihovih roditelja, naspram one djece koja žive u drugačijim uvjetima (imovina trećih osoba poput bake i li djeda, vlastita imovina jednog od roditelja). Budući da je pravo na dom ustavna kategorija, smatramo da treba postojati jednaka razina zaštite prava na dom za svako dijete u razvodu braka roditelja, budući se u protivnom djeca, zavisno o različitim i nejednakim imovinskopravnim situacijama njihovih roditelja, dovode u nejednak položaj. Smatramo da ovu odredbu treba eliminirati iz pravnog poretka Republike Hrvatske do stjecanja gospodarskih i socijalnih uvjeta koji će svoj djeci na jednak način jamčiti pravo na dom, a sve kako bi se izbjeglo generiranje nejednakosti među djecom.«
125.3. U odnosu na članak 46. stavak 7. ObiZ-a/15 ističu:
»Smatramo da se radi o besmislenoj i nomotehnički štetnoj odredbi, pogubnoj za pravnu sigurnost, budući da upravo u obiteljskom zakonodavstvu postoji velik broj situacija u kojima se korsti clausula rebus sic stantibus. Ova klauzula sastavni je dio građanskopravnog sustava, pa tako i obiteljskopravnog sustava, te nema potrebe za posebnim isticanjem jer bi se mogao steći pogrešan dojam da se u nekim drugim situacijama ne primjenjuje, budući da nije izrijekom istaknuta.«
c. Predlagatelji Rajić i Kasalo
125.4. U odnosu na odredbu članka 46. ObiZ-a/15, predlagatelji Rajić i Kasalo ističu:
»Odredba čl. 46. vrlo je sporna i nejasna i ostala je nepromijenjena u odnosu na istovjetnu osporavanu odredbu iz Obiteljskog zakona 2014. Postavlja se pitanje što je sadržaj prava stanovanja u obiteljskom domu kojeg sud može, sukladno čl. 46. st. 2. Obiteljskog zakona 2014, dosuditi u korist roditelja s kojim će djeca stanovati nakon prestanka braka? Je li osnivanje tog prava stanovanja u korist navedenog roditelja protivno načelu nepovredivosti vlasništva koje proizlazi iz čl. 3. i čl. 48. Ustava RH? Zakonodavac nije propisao koje ovlasti proizlaze iz tog prava stanovanja, na koji način ih navedeni roditelj kao nositelj tog prava može ostvarivati te kako će osnivanje tog prava utjecati na pravo suvlasništva drugog roditelja i na mogućnost tog roditelja da ostvaruje ovlasti koje mu po tom temelju pripadaju. Samim time, zakonodavac nije opravdao zadiranje u pravo (su)vlasništva drugog roditelja, što je dužnost propisana Ustavom RH (čl. 16.).
Zakonodavac nije dao odgovor na važno pitanje, a to je može li roditelj koji je nositelj tog prava stanovanja njime raspolagati jednom kad je ono osnovano (sukladno čl. 46. st. 2. Obiteljskog zakona 2015) i ako može, kako će on tim pravom raspolagati (naplatnim ili besplatnim pravnim poslovima),te u čiju korist?
Predstavlja li pravo stanovanja vrstu ograničenog stvarnog prava (osobnu služnost prema čl. 199. i 217. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) ili se radi o novom osobnom pravu i dužnosti bračnih drugova (vidi čl. 32. Obiteljskog zakona i njegovu ‘poziciju’ unutar odredbi o osobnim pravima i dužnostima bračnih drugova, što znači za vrijeme trajanja braka)? Ako se radi o novom osobnom pravu i dužnosti bračnih drugova, onda je zakonodavac trebao voditi računa o tome da je pravo istog naziva (a vjerojatno različitog sadržaja) već uređeno odredbama ZV-a, pa se trebao potruditi oko razgraničenja i razlikovanja tih dvaju prava. To osobito iz razloga što se oba ta prava (pravo stanovanja iz ZV-a i pravo stanovanja iz Obiteljskog zakona 2015.) odnose na nekretnine, što bi moglo dovesti do velike konfuzije i nesigurnosti u praktičnoj primjeni.
Zbog nedostatka ikakvih odredbi o sadržaju prava stanovanja uređenog odredbama Obiteljskog zakona 2015. stvara se velika pravna nesigurnost jer je zakonodavac uredio samo dva pitanja:
1) pitanje osnivanja tog prava (čl. 46. st. 2.),
2) pitanje (najdužeg) trajanje tog prava (čl. 46. st. 3.).
Sve ostalo vezano uz pravo stanovanja ostaje nepoznanica, što će uvelike otežati uređenje imovinskih odnosa bračnih drugova nakon prestanka braka te nije u skladu s načelom vladavine prava.
Na kraju, treba primijetiti da je upitna mogućnost provedbe intencije zakonodavca o osnivanju prava stanovanja u praksi. Opće poznato je da su u RH zemljišne knjige nesređene te da se često puta činjenično i pravno stanje razlikuju. Osobito je čest slučaj, a to dokazuje i sudska praksa, da je samo jedan bračni drug upisan kao vlasnik nekretnine, a da se zapravo radi o nekretnini koja je sastavni dio bračne stečevine. U slučaju kad takva nekretnina predstavlja obiteljski dom, na njoj (praktično) neće biti moguće osnovati pravo stanovanja, jer Obiteljski zakon 2015. u čl. 46. omogućava osnivanje prava stanovanja na ‘obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu’. Prethodno rješavanje pitanja (su)vlasništva predmetne nekretnine neće biti moguće u izvanparničnom postupku radi zaštite obiteljskog doma, jer je zakonodavac izrijekom odredio predmet odlučivanja u tim postupcima, tj. odredio je da se u postupku radi zaštite obiteljskog doma odlučuje samo o ‘pravu stanovanja djece i jednog roditelja u stanu ili drugoj nekretnini koja predstavlja obiteljski dom sukladno članku 46. ovoga Zakona’. Takvo rješenje dovodi do neprovedivosti odredbe čl. 46. Obiteljskog zakona 2014. u velikom broju slučajeva, što u konačnici dovodi do pravne nesigurnosti građana i narušavanja načela vladavine prava.«
11.2. Utvrđenje ustavnog suda
126. Predlagatelji, iako nominalno osporavaju cijeli članak 46. ObiZ-a/15, prije svega osporavaju stavak 2. članka 46. kojim se ustanovljuje privremeno pravo stanovanja u obiteljskom domu samo jednog bračnog druga koji se u smislu članka 32. ObiZ-a/15 smatra njihovom bračnom stečevinom. Razlozi zbog kojih osporavaju navedenu odredbu ObiZ-a/15 svode se u biti na miješanje odnosno ograničenje prava vlasništva tog bračnog druga, što smatraju da nije u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu.
Članak 46. ObiZ-a/15 sadrži posebne odredbe o zaštiti dobrobiti djece i obiteljskog doma, stoga domašaj tog članka treba smisleno povezati s člankom 32. ObiZ-a/15 (v. točku 114. obrazloženja ove odluke i rješenja). Uz ono što je navedeno o neosnovanosti sličnih prigovora predlagatelja uz članak 32. ObiZ-a/15, Ustavni sud ističe i da je stavkom 3. članka 46. ObiZ-a/15 propisano da pravo stanovanja iz stavka 2. tog članka može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na nekretnini koja predstavlja obiteljski dom. Prema tome, u konkretnoj situaciji riječ je o privremenom ograničavanju prava suvlasništva za koje postoji legitiman cilj i koje je razmjerno tom cilju. Nadalje, imovinski interesi bračnih drugova zaštićeni su, zato što sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu, plaćanje paušalnog iznosa najamnine drugom roditelju i plaćanje režijskih troškova nekretnine koja predstavlja obiteljski dom.
Drugim riječima, riječ je o pitanju činjenične naravi o kojem će sud, odvagujući sve okolnosti slučaja (primjerice, ukupne imovinske prilike svakog od roditelja) donijeti odluku ili je izmijeniti kako je propisano stavkom 7. članka 46. ObiZ-a/15, imajući pri tome na umu, prije svega, zaštitu dobrobiti djece i njihovog obiteljskog doma.
U tom smislu neosnovani su i prigovori koje ističu predlagateljice Bojić i dr. da je izričaj iz stavka 1. članka 46. ObiZ-a/15 »pokretne stvari koje pretežito koriste maloljetna djeca« neprecizan i zbunjujući. Upravo suprotno, u praksi će postojati situacije kada neke pokretnine nisu isključivo koristila djeca ali su ih koristila pretežito, a o opsegu tog korištenja odlučit će sud uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja.
126.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 46. stavaka 1., 2. i 7. ObiZ-a/15.
12. Članak 49. stavci 1. i 2. ObiZ-a/15
127. Članak 49. ObiZ-a/15 glasi:
»1. PONIŠTAJ BRAKA
Pravo na tužbu radi poništaja braka
Članak 49.
(1) Tužbu radi poništaja braka može podnijeti:
1. bračni drug
2. centar za socijalnu skrb i
3. osoba koja ima pravni interes.
(2) Pravo na tužbu radi poništaja braka sklopljenog protivno odredbi članka 25. ovoga Zakona imaju i roditelji maloljetnika.
(3) Rokovi za podnošenje tužbe radi poništaja braka propisani su odredbama članaka 374. do 376. ovoga Zakona.«
12.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
128. U odnosu na članak 49. ObiZ-a/15, predlagateljica ističe:
»Navedena odredba čl. 49. Obiteljskog zakona nije u suglasnosti s čl. 63. Ustava RH koja propisuje obvezu države da štiti djecu i mladež.
Naime, u spornom članku 49. st. 1. i 2., pravo na tužbu za poništaj nije predviđeno za slučajeve maloljetničkog braka koji je sklopila osoba mlađa od 16 godina.
Valja naglasiti da je do sada zakonodavac uvijek predviđao mogućnost poništaja tako sklopljenog braka, dakle osobe mlađe od 16 godina (koja u sudskome postupku ne može dobiti dopuštenje, bez obzira na duševnu zrelost i ostale uvjete) kao i one starije od 16 koja dozvolu nije ni tražila.
Premda je odredbom o maloljetničkom braku iz čl. 25. dopušteno sklapanje braka uz dozvolu suda maloljetniku s navršenih 16 godina, praksa i statistike međutim upozoravaju da postoje slučajevi u RH da se sklapaju brakovi i mimo dozvole suda i maloljetnika mlađih od 16 godina.
Slijedom naprijed navedenog je razvidno da se u slučaju odredbe čl. 49. Obiteljskog zakona izravno krši ustavna odredba o zaštiti djece iz čl. 63. Ustava RH, jer maloljetnički brak, osobito onaj koji nije prošao sudski postupak odobrenja, ne da nije na dobrobit djeteta, već je izravno u njezinoj suprotnosti, a time i daljnjeg razvoja i opstanka djeteta.
Ovakva odredba čl. 49. u suprotnosti je i s Kaznenim zakonom (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15) odnosno s kaznenopravnom prevencijom i sankcioniranjem izvanbračnog/bračnog života maloljetnika mlađeg od 16 godina, obzirom da je u čl. 170. navedenog Zakona predviđeno kazneno djelo izvanbračnog života s osobom mlađom od 16 godina.
Predlagatelj nadalje ističe kako je osporavana odredba čl 49. u suprotnosti s čl. 141. Ustava RH koji obvezuje na usklađenost zakona s ratificiranim međunarodnim ugovorima obzirom da je odredba čl. 49. u suprotnosti i s Konvencijom o pravima djeteta (NN, SLSFRJ 15/90, NN MU 12/93, 20/97, 13/98). (...)
(…)
Prema tome, suprotno ustavnoj obvezi države da štiti djecu i suprotno odredbama Ustava za obveznu primjenu ratificiranih međunarodnih konvencija čl. 49. novog Obiteljskog zakona ne predviđa mogućnost poništaja braka sklopljenog prije 16. godine, a od strane osoba (tužitelja) za koje bi baš trebalo očekivati da će s takvom tužbom ustati, kao što su centar za socijalnu skrb, osoba koja ima pravni interes, pa čak i drugi bračni drug, radi zaštite dobrobiti maloljetnika.
Slijedom naprijed iznijetog, Predlagatelj smatra da je odredba čl. 49. Obiteljskog zakona u suprotnosti i s člankom 3. Ustava koji propisuje da je vladavina prava jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje ustava te jednako tako, suprotna članku 5. Ustava prema kojoj zakoni u Republici Hrvatskoj moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, te u suprotnosti s čl. 141. Ustava RH koji obvezuje na usklađenost zakona s ratificiranim međunarodnim ugovorima.«
12.2. Utvrđenje Ustavnog suda
129. Prigovor predlagateljice je neosnovan. Naime, točno je da zakonodavac ne propisuje nevaljanost braka koje je sklopilo dijete koje nije navršilo 16 godina, tj. koje je mlađe od 16 godina. Po ocjeni Ustavnog suda to i nije potrebno jer je nesporno da zakonom nije dopušteno sklapanje braka osobi mlađoj od 16 godina pa je logična posljedica tako sklopljenog braka njegova ništavost odnosno takav brak pravno se smatra nepostojećim. Naime, prema članku 25. ObiZ-a/15 brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina. Stavkom 2. istog članka dopuštena je iznimka prema kojoj sud može u izvanparničnom postupku dopustiti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da je mentalno i tjelesno zrela za brak te da je sklapanje braka u skladu s dobrobiti te osobe. Osporeni stavak 2. članka 49. ObiZ-a/15 propisuje da pravo na poništaj tako sklopljenog braka imaju i roditelji maloljetnika. Stoga zakonodavac izrijekom ne propisuje posljedice sklapanja braka za osobu mlađu od 16 godina, jer iz naprijed navedenog proizlazi da sklapanje takvog braka nije dopušteno niti kao iznimka odnosno uz dopuštenje suda, te takav brak ne proizvodi pravne učinke.
129.1. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 49. stavka 1. i 2. ObiZ-a/15.
13. Članak 51. točka 2. ObiZ-a/15
130. Članak 51. ObiZ-a/15 glasi:
»Pravna osnova razvoda braka
Članak 51.
Sud će razvesti brak:
1. ako oba bračna druga predlažu razvod braka na temelju sporazuma
2. ako utvrdi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni ili
3. ako je od prestanka bračne zajednice protekla godina dana.«
13.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
131. Predlagateljica osporava članak 51. točku 2. ObiZ-a/15 (pogrešno navodeći »stavak« umjesto »točka« 2. – op. Ustavnog suda), navodeći pritom sljedeće:
»Činjenica je da bi sud, ako stranka koja želi razvod izjavi da su odnosi teško i trajno poremećeni, trebao razvesti brak. No, ovakva odredba otvara mogućnost da sud pritom može imati i drugačije mišljenje o izjavi stranke. Kada se u spornoj odredbi navodi da sud utvrđuje da li su odnosi teško i trajno poremećeni tada možemo predvidjeti i moguću situaciju da jedna od stranaka traži razvod iz ovog razloga, a da sud utvrdi drugačije i ne dopusti razvod. Zbog toga odredba treba glasiti da će sud razvesti brak ako jedan od bračnih drugova tvrdi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Po prirodi stvari različiti sudovi/suci različito tumače odredbe Zakona, pa primjerice neki suci odbijaju izdavati privremene mjere uobičajene u parničnom postupku razvoda braka, tvrdnjom da se njima iscrpljuje tužbeni zahtjev i da stranke moraju pokrenuti poseban izvanparnični postupak. Tako primjerice postupa Općinski sud u Daruvaru, a i neposredno nadređeni Županijski sud dijeli isto pravno mišljenje. Nasuprot navedenog, svi drugi sudovi u RH izdaju privremene mjere kojima se odlučuje sa kim će dijete živjeti do razvoda braka, te o uzdržavanju, u parničnim postupcima razvoda braka. Zbog opisanog, ali i sličnih primjera, odredba čl. 51. st.2. kako je trenutno uređena, i omogućava nepotrebnu arbitrarnost do koje može doći zbog nedovoljno preciznog jezičnog izražavanja, a s tim u vezi dolazi do povrede prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije i prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčenog čl. 8. Europske konvencije, jer je stranka u nemogućnosti dobiti sudsku zaštitu kojom bi se sudskim putem učinkovito regulirali narušeni obiteljski odnosi. Odredba stoga nije u suglasju sa čl. 29., 35 i 62. Ustava Republike Hrvatske.«
13.2. Utvrđenje Ustavnog suda
132. Ustavni sud ističe da je riječ o odredbi, tj. jednoj od pravnih osnova razvoda braka koja je odavno predviđena obiteljskim zakonom i do sada se u praksi nije pokazala spornom. Upravo bi to što predlaže predlagateljica – da osnova za razvod braka treba biti već i sama »tvrdnja jednog bračnog druga da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni«, a bez provjere tih tvrdnji i utvrđivanja međusobnih odnosa bračnih drugova po neovisnom tijelu – bilo neprihvatljivo.
132.1. Stoga ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 51. točke 2. ObiZ-a/15 s Ustavom.
14. Članak 63. stavak 1. točka 3. i stavak 2., te članak 64. stavci 1. i 2. ObiZ-a/15
133. Članak 63. ObiZ-a/15 glasi:
»Osoba koja priznaje očinstvo
Članak 63.
(1) Očinstvo može priznati:
1. punoljetna osoba neovisno o svojoj poslovnoj sposobnosti
2. maloljetna osoba koja je navršila šesnaest godina ako je sposobna shvatiti značenje i pravne posljedice priznanja i
3. maloljetna osoba mlađa od šesnaest godina, uz suglasnost njezinog zakonskog zastupnika.
(2) Ako su zakonski zastupnici maloljetne osobe koja priznaje očinstvo iz stavka 1. točke 3. ovoga članka roditelji, za priznanje očinstva djeteta potrebna je suglasnost roditelja sukladno članku 100. ovoga Zakona.«
133.1. Članak 64. ObiZ-a/15 glasi:
»Pristanak i suglasnost za priznanje očinstva
Članak 64.
(1) Za upis priznanja očinstva ovisno o okolnostima slučaja potrebni su sljedeći pristanci i suglasnost:
1. pristanak punoljetne majke neovisno o njezinoj poslovnoj sposobnosti
2. pristanak maloljetne majke koja je navršila šesnaest godina ako je sposobna shvatiti značenje i pravne posljedice pristanka
3. pristanak maloljetne majke koja je mlađa od šesnaest godina, uz suglasnost njezinog zakonskog zastupnika
4. pristanak djeteta koje je navršilo četrnaest godina, a kojemu se priznaje očinstvo
5. pristanak majke i njezina muža ako očinstvo priznaje muškarac koji sebe smatra ocem djeteta sukladno članku 61. ovoga Zakona.
(2) Ako su zakonski zastupnici maloljetne majke koja daje pristanak na priznanje očinstva iz stavka 1. točke 3. ovoga članka roditelji, za pristanak za priznanje očinstva djeteta potrebna je suglasnost roditelja sukladno članku 100. ovoga Zakona.
(3) Ako majka nije živa ili joj je nepoznato boravište najmanje dva mjeseca, za upis priznanja očinstva potrebni su:
1. pristanak djetetova skrbnika uz prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb i
2. pristanak djeteta koje je navršilo četrnaest godina, a kojemu se priznaje očinstvo.«
14.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
134. U odnosu na nedosljednost između odredbi članka 63. stavka 2. i članka 64. stavka 1. točke 3. ObiZ-a/15, predlagateljice ističu:
»Odredba čl. 63. st. 2. velikim je dijelom prijeporna te izaziva povredu zaštite djetetova prava na saznanje podrijetla. Naime, nejasno je zašto predlagatelj Zakona traži odobrenje roditelja maloljetnika da bi taj isti maloljetnik priznao svoje očinstvo. Time se odustaje od autonomije djeteta koju mu zakonodavac namjenjuje u drugim slučajevima. Tako npr. čl. 85. o pravu djeteta na poduzimanje pravnih radnji i čl. 86. o pravu djeteta na izražavanje mišljenja, pa ova odredba predstavlja neposrednu kontradikciju s tim odredbama i povredu načela vladavine prava. Osim toga, otvara se novo područje pravne nesigurnosti, a to je ono u odnosu na dijete maloljetnika, kojem maloljetni otac neće moći priznati očinstvo ako ne bude imao kumulativni pristanak obaju svojih roditelja. Time dolazi i do povrede čl. 7. Konvencije o pravima djeteta.«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
134.1. U odnosu na članak 63. stavak 1. točku 3. ObiZ-a/15, predlagatelji navode:
»Odredba čl. 63. u st. 1. navodi osobe koje mogu priznati očinstvo, da bi maloljetnu osobu mlađu od 16 godina (toč. 3.) stavila u pravno nedopustiv položaj na način da njezin pristanak uvjetuje suglasnošću zakonskog zastupnika. Takva odredba protivna je pravu djeteta na izražavanje mišljenja, a u praksi bi mogla dovesti kako do sukoba između djeteta i roditelja, tako i do manipulacija s djetetovim očinstvom, osobito uskratom pristanka od strane zakonskoga zastupnika.
Smatramo da je odredba suprotna s Ustavom RH, odnosno pravom djeteta na izražavanje mišljenja kako ga uređuje Konvencija o pravima djeteta.«
134.2. U odnosu na članak 64. stavak 1. točku 1. u vezi s člankom 234. ObiZ-a/15, predlagatelji navode:
»Odredba čl. 64. propisuje pristanke za priznanje očinstva i upis istoga u maticu rođenih. Prema st. 1. točke 1. traži se pristanak punoljetne majke neovisno o njezinoj poslovnoj sposobnosti. Dakle, i punoljetna poslovno nesposobna majka treba (ako želi) dati pristanak na priznanje očinstva. Međutim, uzme li se u obzir čl. 234. koji određuje da se osoba djelomice lišava poslovne sposobnosti (i) u davanju izjava koje se odnose na osobna stanja (st. 5.), dolazimo do zaključka da je čl. 64. st. 1. toč. 1 suprotan članku 234. Eventualna rezerva u čl. 234. ne postoji, pa je jasno da osoba koja je lišena poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na davanje izjave u vezi s osobnim stanjima, upravo u tom segmentu nema samostalnosti. Naprotiv, njoj pomaže skrbnik, imenovan upravo za taj dio poslovne sposobnosti koji joj je sudskim rješenjem oduzet. Dapače, čl. 250. st. 2. propisuje sadržaj rješenja o imenovanju skrbnika određujući ‘Prigodom određivanja dužnosti i prava skrbnika centar za socijalnu skrb je dužan voditi računa o opsegu i sadržaju lišenja poslovne sposobnosti punoljetnog štićenika, te u skladu s time primjenjivati odgovarajuće odredbe ovog zakona koje se odnose na dužnosti skrbnika.’ Evidentno je da se skrbnik imenuje točno za određene segmente. Postavlja se pitanje – kako onda takva osoba može dati pristanak na priznanje očinstva, na način kako to predviđa čl. 64.?
Smatramo da je rješenje suprotno zahtjevu za poštivanjem pravne sigurnosti i izvjesnosti pravne norme, te da je protivno vladavini prava.«
134.3. Predlagatelji Rajić i Kasalo u odnosu na članak 64. stavak 1. točku 3. ObiZ-a/15 ističu:
»Istovrsnu primjedbu može se uputiti i zakonskom uređenju pristanka maloljetne majke mlađe od 16 godina kad ona svoj pristanak na priznanje očinstva može dati samo uz suglasnost zakonskog zastupnika. Ovakvo određenje kojim se njezino mišljenje i volja sputavaju voljom zakonskog zastupnika smatramo protivnom čl. 140. Ustava RH, a koji se odnosi na obvezu suglasnosti zakona s međunarodnim ugovorima koji su ratificirani od strane RH, pa je time povrijeđeno načelo vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
134.4. U odnosu na članak 64. stavak 1. točke 3. i 5. ObiZ-a/15, predlagateljica ističe:
»Predlagatelj nalazi spornima točke 3. i 5. ove odredbe.
Radi se o tome da je pristup utvrđen citiranim odredbama neusklađen s ostatkom Zakona.
Predlagatelj naime nalazi potpuno nejasnim zbog čega se za upis priznanja očinstva traži odobrenje roditelja, a pogotovo je za predlagatelja nejasno i nerazrađeno koje su posljedice toga ako roditelji odobrenje uskrate.
Isto tako, predlagatelj ukazuje na to da točka 5. istovremeno nije usklađena s odredbom čl. 61. st. 4. istog zakona prema kojoj je propisano da muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može, uz pristanak majke i majčina muža iz kasnijeg braka, priznati dijete, što dodatno stvara pravnu nesigurnost na uštrb dobrobiti djeteta.
Slijedom naprijed iznijetog, predlagatelj drži da je i u slučaju odredbe čl. 64. st. 1. toč. 3. i 5., po srijedi nesuglasnost s temeljnim načelom Ustava RH, a to je načelo vladavine prava iz čl 3. Ustava Republike Hrvatske. Predlagatelj i u ovom slučaju ističe da načelo vladavine prava podrazumijeva da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske i pravne posljedice izvjesne za adresate pravne norme (princip pravne izvjesnosti) tj. primjerene njihovim legitimnim očekivanjima u svakoj konkretnoj neposrednoj primjeni zakona. Ovo načelo stoga podrazumijeva da zakon bude jasan i precizan (sukladno posebnosti dotične normativne materije) kako bi se spriječila arbitrarnost i proizvoljnost u tumačenju i primjeni zakona, odnosno kako bi se uklonila neizvjesnost adresata pravne norme u pogledu krajnjeg učinka zakonskih odredaba koje se na njih neposredno primjenjuju.«
14.2. Utvrđenje Ustavnog suda
135. Osporeni članci ObiZ-a/15 odnose se na osobe koje mogu priznati očinstvo i na osobe koje moraju dati pristanak i suglasnost za priznanje očinstva, ovisno o tome je li riječ o punoljetnoj osobi neovisno o njezinoj poslovnoj sposobnosti odnosno maloljetnoj osobi, s time da razlikuju situaciju je li riječ o maloljetniku starijem ili mlađem od 16 godina, odnosno davanja pristanka majke za upis priznanja očinstva, također ovisno o ranije navedenim pretpostavkama. Sažeto, svi predlagatelji osporavaju članke u dijelu koji se odnosi na priznanje očinstva odnosno davanja pristanka majke za upis priznanja očinstva po maloljetnoj osobi mlađoj od 16 godina zbog toga što se za priznanje očinstva odnosno davanje pristanka te maloljetne osobe zahtijeva suglasnost obaju roditelja (članak 100. ObiZ-a/15). Predlagatelji smatraju da su te odredbe protivne člancima 86. i 360. ObiZ-a/15, kao i članku 7. Konvencije o pravima djeteta, kojima je propisano da se uvijek mora uvažavati mišljenje maloljetne osobe, neovisno o njezinoj dobi. Ističu i da su osporene odredbe dvojbene i zbog toga što se postavlja pitanje što će se dogoditi ako jedan od roditelja uskrati suglasnost svom djetetu mlađem od 16 godina za priznanje očinstva odnosno davanje pristanka za upis priznanja očinstva.
Po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije riječ o izražavanju mišljenja djeteta o nekom pitanju koje se odnosi na zaštitu njegovih prava i interesa. Naime, kako to proizlazi iz stavka 2. članka 86. u vezi s člankom 360. ObiZ-a/15 na koje se pozivaju predlagatelji, u svim postupcima u kojima se odlučuje o nekom djetetovom pravu ili interesu, dijete ima pravo na prikladan način saznati važne okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te biti obaviješteno o mogućim posljedicama poštovanja njegovog mišljenja. Mišljenje djeteta uzima se u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelošću. Međutim, kod priznanja očinstva riječ je o činjenici je li osoba, pa makar ona bila i maloljetna doista otac djeteta ili nije. Tu činjenice svakako najbolje poznaje osoba koja je dijete začela. Prema tome, nije riječ o izražavanju stajališta o nekim pitanjima, u smislu članaka 86. i 360. ObiZ-a/15, već o utvrđivanju konkretne sporne činjenice. Stoga osporene odredbe nisu i ne mogu biti nesuglasne s Ustavom iz razloga koje navode predlagatelji. Pri tome Ustavni sud ističe da je u situacijama koje navode predlagatelji potrebna zaštita prava i interesa maloljetne osobe (mlađe od 16 godina) koja je spremna priznati očinstvo odnosno dati suglasnost za upis priznanja očinstva zbog dalekosežnih posljedica koje taj čin može imati za budućnost ne samo te maloljetne osobe već i njezinih srodnika. Naime, priznanjem očinstva i nakon što maloljetni otac bude upisan u maticu rođenih zasniva se pravni odnos srodstva ne samo u odnosu prema ocu nego i prema ostalim očevim srodnicima. Srodnički odnosi dalje proizvode pravne posljedice poput obiteljskopravnog uzdržavanja, prava na kontakte s djetetom ili nasljednog prava. Polazeći od navedenog, Ustavnom sudu čini se životno i pravno logično da se u takvim situacijama, s obzirom na dalekosežne učinke priznanja očinstva maloljetnih osoba mlađih od 16 godina, traži suglasnost roditelja (stavci 2. članaka 63. i 64. u vezi s člankom 100. ObiZ-a/15).
Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 63. stavka 1. točke 3. i stavka 2., te članka 64. stavaka 1. i 2. ObiZ-a/15.
15. Članak 65. stavci 4. i 5. ObiZ-a/15
136. Članak 65. ObiZ-a/15 glasi:
»Posebne odredbe o priznanju očinstva
Članak 65.
(1) Priznanje očinstva je neopozivo.
(2) Priznanje očinstva začetog, a još nerođenog djeteta proizvodi pravni učinak ako se dijete rodi živo.
(3) Očinstvo se ne može priznati nakon djetetove smrti, osim ako to dijete ima potomstvo.
(4) Iznimno se može priznati očinstvo mrtvorođenu djetetu ili djetetu koje je umrlo za vrijeme poroda, uz vlastoručno napisan i potpisan pristanak majke, a u slučaju da majka zbog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti vlastoručno napisati i potpisati pristanak, pristanak majke će biti valjan ako je izjavljen usmeno u nazočnosti dvaju svjedoka.
(5) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, očinstvo se može priznati nakon djetetove smrti, sve dok činjenica rođenja djeteta ne bude upisana u državnu maticu.«
15.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagatelji Rajić i Kasalo
137. Predlagatelji osporavaju odredbu stavka 5. članka 65. ObiZ-a/15 te navode:
»Zakonodavac predviđa iznimku od zabrane priznanja očinstva nakon djetetove smrti, te u stavku 5. vremenski ograničava tu mogućnost – do upisa rođenja djeteta u državnu maticu. Potpuno je nejasno (čak i iz Obrazloženja zakona, str. 195) koja je svrha ovog instituta, osim što će dovesti do konfuzije i nejednakosti pred zakonom.
Ovo posljednje, tj. načelo jednakosti pred zakonom kao ustavno načelo, koje je ovom normom povrijeđeno, značit će nejednak položaj očeva – onoga kojem je dijete umrlo nakon porođaja 1. dan ili onog kojem je dijete umrlo 45. dan, s obzirom da Zakon o državnim maticama određuje rok za upis rođenja djeteta u maticu rođenih. Pritom nije zanemarivo da smisao ove odredbe ostaje fantomski.«
b. Predlagatelj Domjanović
137.1. Predlagatelj osporava odredbe stavaka 4. i 5. članka 65. ObiZ-a/15, navodeći da je taj članak samo neznatno izmijenjen u odnosu na isti članak sadržan u ObiZ-u/14 te da su njegovi stavci 4. i 5. protivni »pravnoj sigurnosti i time vladavini prava«. Navodi:
»Spornost ove odredbe ogleda se tome što se njome udara na pijetet umrlog djeteta, tim više što čl. 81. zabranjuje osporavanje očinstva nakon djetetove smrti. Postavlja se pitanje po čemu bi to trebalo zaštititi interes oca i koji bi on u stvarnosti bio. Činjenica je da bi on, osobito umre li i majka u porodu, mogao doći do imovine koju bi naslijedio ne samo od majke (izvanbračne družice), već i od djeteta koje u stvari nije poživjelo.
Premda obrazloženja zakonskog prijedloga nisu izvor prava, zanimljivo je istaknuti da je predlagatelj zakona naveo (str. 195) sljedeće vrlo nemušto obrazloženje:
‘Stavkom 4. kojom se iznimno dopušta priznanje mrtvorođenomu djetetu ili djetetu koje je umrlo za vrijeme poroda na način da je propisano da se djetetu koje je mrtvorođeno ili je umrlo za vrijeme poroda može utvrditi očinstvo priznanjem uz majčin vlastoručno napisan i potpisan pristanak ako je dijete rođeno izvanbračno, jer djetetov izvanbračni status dovodi do toga da djetetu nije moguće utvrditi očinstvo, zbog čega je u neravnopravnu položaju u odnosu na djecu koja su rođena u braku.
Ovom se odredbom ispunjava pravna praznina u vezi s utvrđivanjem porijekla mrtvorođenoga djeteta ili djeteta koje je umrlo pri rođenju, uzimajući u obzir Naputak za provedbu Zakona o državnim maticama i upisu posvojenja u maticu rođenih (Narodne novine, broj: 26/2008). Prema točki 21. ovoga Naputka ‘Činjenica rođenja mrtvorođenog djeteta upisuje se u maticu rođenih s podacima koji su predviđeni za živorođeno dijete, a osobno ime unosi se na izričit zahtjev roditelja.’
Već na prvi pogled je jasno da je potpuno irelevantno je li dijete u navodno ‘neravnopravnom položaju u odnosu na djecu koja su rođena u braku’, jer je dijete mrtvorođeno odnosno umrlo za vrijeme porođaja, pa prema tome nije ni postalo pravni subjekt. Navođenje da se navodno ispunjava pravna praznina iz Naputka je potpuno netočna, jer se u maticu rođenih uvijek upisuju samo podaci s kojima nadležno tijelo raspolaže. Za ovaj slučaj bit će to ime majke i s njezinim podacima i mjesto i vrijeme rođenja djeteta.
Dodatno bez smisla smatramo i odredbu st. 5. koja je u kontradikciji sa st. 3. (zabrana priznanja očinstva djetetu nakon njegove smrti, jer ovaj stavak to omogućuje ‘sve dok činjenica rođenja djeteta ne bude upisana u državnu maticu’. Zna li se da se činjenica rođenja mrtvoga djeteta mora prijaviti u roku od 24 sata (Zakon o državnim maticama), onda ova odredba biva nepotrebna i neprovediva.«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
137.2. Predlagateljica također ističe »nedovoljnu zaštitu pijeteta umrlog djeteta« iz članka 65. ObiZ-a/15 te ističe:
»Po mišljenju predlagatelja citirana odredba članka 65. pruža nedovoljnu zaštitu pijeteta umrlog djeteta. To posebno još dolazi do izražaja imajući u vidu da se u istom Zakonu u čl. 81. st. 2. navodi da osporavanje očinstva nije dopušteno poslije djetetove smrti.
Pravna sigurnost dodatno je narušena u onom dijelu u kojem se u stavku 4. ovog članka podredno zahtjeva majčin usmeni pristanak pred dva svjedoka.
Po mišljenju predlagatelja odredbom čl. 65, posebice ako se ima u vidu i naprijed citirana odredba čl. 81. st. 2. Obiteljskog zakona, osim što je u znatnoj mjeri narušena pravna sigurnost, istom odredbom kroz nedovoljnu zaštitu pijeteta umrlog djeteta, povrijeđena je temeljna vrednota iz čl. 3. Ustava RH, a to je poštivanje prava čovjeka.«
15.2. Utvrđenje Ustavnog suda
138. Prigovori predlagatelja su neosnovani. U odnosu na prigovore vezane uz stavak 4. članka 65. ObiZ-a/15, predlagatelj Domjanović sam navodi da se u obrazloženju konačnog prijedloga zakona kao razlog takvog propisivanja navodi usklađivanje s Naputkom za provedbu zakona o državnim maticama i upisa posvojenja u maticu rođenih (»Narodne novine« broj 26/08.). Prema točki 21. navedenog naputka, činjenica rođenja mrtvorođenog djeteta upisuje se u maticu rođenih s podacima koji su predviđeni za živorođeno dijete, a osobno ime unosi se na izričit zahtjev roditelja. To nadalje znači da će se za dijete rođeno u braku, na temelju zakonskih presumpcija, kao otac djeteta upisati muž majke, a podaci o ocu za dijete rođeno izvan braka ostali bi neupisani odnosno bili bi upisani samo podaci o majci, što predlagatelj Domjanović smatra dostatnim podacima o porijeklu djeteta rođenog izvan braka. Pri tome predlagatelj zanemaruje eventualni interes obaju roditelja djeteta rođenog izvan braka između kojih nema spora o očinstvu da unatoč činjenici što je dijete mrtvorođeno ili umrlo pri porodu, budu upisani podaci o oba roditelja, kao što je to slučaj s mrtvorođenim djetetom ili djetetom koje je umrlo pri porodu čiji roditelji su u braku.
Nadalje, u članku 65. stavku 5. sadržano je specifično rješenje kojim se omogućava priznanje očinstva djetetu koje je umrlo kratko nakon poroda. Tim rješenjem zakonodavac očito smjera zadovoljenju nekih emocionalnih, moralnih i osobnih potreba roditelja, ali na način koji ujedno teži maksimalnoj zaštiti pijeteta umrlog djeteta. Nije razvidno kakva bi nejednakost nastala između muškarca čije je dijete umrlo jedan dan nakon poroda ili onoga kojemu bi dijete umrlo četrdeset i peti dan nakon poroda. Zakon o državnim maticama (»Narodne novine« broj 96/93., 76/13. i 98/19.) ostavlja rok od petnaest dana za prijavu rođenja djeteta (članak 12. stavak 1.). U slučaju djeteta koje bi umrlo jedan dan nakon poroda vjerojatno još neće biti izvršena prijava rođenja, stoga će muškarac i dalje imati vremena za priznanje očinstva. Što se tiče muškarca čije bi dijete umrlo četrdeset i peti dan nakon poroda, on je do tog trenutka imao dovoljno vremena za davanje izjave o priznanju očinstva.
138.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 65. stavaka 4. i 5. ObiZ-a/15.
16. Članak 68. stavak 2. ObiZ-a/15
139. Članak 68. ObiZ-a/15 glasi:
»Postupanje centra za socijalnu skrb kad nema podatka o ocu
Članak 68.
(1) Centar za socijalnu skrb će u roku od petnaest dana od primitka obavijesti iz članka 67. stavka 3. ovoga Zakona pozvati majku da izjavi koga smatra djetetovim ocem, osim ako je to učinila pred matičarom.
(2) Majka će se upozoriti da bi radi dobrobiti djeteta trebala imenovati osobu koju smatra ocem te će joj se ponuditi pomoć u ostvarivanju djetetovih prava. Ako majka djeteta da pisanu suglasnost, centar za socijalnu skrb će kao zastupnik djeteta pokrenuti postupak radi utvrđivanja očinstva.
(3) Majčina izjava pred centrom za socijalnu skrb o tome koga smatra djetetovim ocem ima značenje njezina pristanka na priznanje očinstva.«
139.1. Budući da članak 383. stavci 4. i 5. ObiZ-a/15 nisu posebno osporeni, Ustavni sud će ih ovdje citirati, kako bi se osporeni članak 68. i članak 383. lakše doveli u vezu (u skladu s prijedlogom predlagatelja):
»a) Postupak radi utvrđivanja majčinstva i očinstva
Tužba djeteta
Članak 383.
(1) Tužbu radi utvrđivanja majčinstva, odnosno očinstva dijete može podnijeti do navršene dvadeset i pete godine života.
(2) Ako je dijete maloljetno ili punoljetno a lišeno poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na osobna stanja, tužbu u njegovo ime može podnijeti njegov zakonski zastupnik.
(3) Ako je dijete maloljetno, tužbu radi utvrđivanja očinstva u njegovo ime prema članku 68. stavku 2. ovoga Zakona može podnijeti i centar za socijalnu skrb.
(4) Uz centar za socijalnu skrb, majka djeteta ovlaštena je poduzimati radnje u postupku.
(5) U slučaju suprotnosti radnji centra za socijalnu skrb i majke djeteta sud će, uzimajući u obzir sve okolnosti, osobito dobrobit djeteta, procijeniti hoće li uzeti u obzir radnju centra za socijalnu skrb ili majke djeteta.«
16.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelj Domjanović
140. U odnosu na članak 68. stavak 2. ObiZ-a/15, predlagatelj Domjanović navodi:
»Članak 68. st. 2, u vezi s čl. 383. st. 4. i 5.
U čl. 68. st. 2. zakonodavac omogućuje majci da centru za socijalnu skrb dade pisanu suglasnost za njegovo pokretanje sudskog postupka utvrđivanja očinstva. Međutim, primjena čl. 383. st. 4. i 5. u vezi s čl. 68. st. 2. ispada nemoguća. Ako majka ne bi dala centru suglasnost (iz čl. 68. st. 2.), a centar sazna za ime muškarca koji je otac djeteta, pravno je nejasno na kojoj će se procesnoj strani naći majka u postupku utvrđivanja očinstva kojeg je pokrenuo centar (prema čl. 383. st. 3.), a kojeg je centar pokrenuo upravo zato što to majka ne čini, kako bi zaštitio interese djeteta. Budući da je njezino ponašanje suprotno djetetovim interesima, majka bi trebala biti u poziciji tuženika. No, tad postaje sporna primjena čl. 383. st. 4. i 5. jer prema tim odredbama majka može uvijek poduzimati procesne radnje, makar i bile suprotne interesima djeteta.
Dakle, dvije su odredbe neusklađene i smisleno nedorađene, izazivaju pravnu nesigurnost i dovode u pitanje vladavinu prava.«
16.2. Utvrđenje Ustavnog suda
141. Predlagatelj osporava stavak 2. članka 68., vezujući ga uz članak 383. stavke 4. i 5. ObiZ-a/15. Pri tome postavlja pitanje u kojoj će se procesnoj poziciji naći majka u postupku utvrđivanja očinstva koji je pokrenuo centar za socijalnu skrb prema članku 383. stavku 3. ObiZ-a/15 kako bi zaštitio interese djeteta, upravo zato što to majka nije učinila. Ustavni sud utvrđuje da su ti prigovori neosnovani. Po ocjeni Ustavnog suda predlagatelj pogrešno tumači sadržaj osporenog stavka 2. članka 68. ObiZ-a/15, dovodeći ga u vezu sa stavcima 3., 4. i 5. članka 383. ObiZ-a/15. Naime, osporenim stavkom 2. članka 68. ObiZ-a/15 propisano je da će centar za socijalnu skrb, kada primi obavijest matičara koji je upisao dijete u maticu rođenih bez podataka o djetetovu ocu, majku upozoriti da bi radi dobrobiti djeteta trebala imenovati osobu koju smatra ocem te će joj ponuditi pomoć u ostvarivanju djetetovih prava. Ako majka djeteta da pisanu suglasnost, centar za socijalnu skrb će kao zastupnik djeteta pokrenuti postupak radi utvrđivanja očinstva. Nakon pribavljanja majčine pisane suglasnosti, nema dvojbe da centar za socijalnu skrb zastupa dijete i štiti njegova prava i interese.
U odnosu na navode predlagatelja vezano uz stavak 3. članka 383. ObiZ-a/15 potpuno je nebitno u kakvoj bi se eventualnoj procesnoj poziciji našla majka. Prema shvaćanju Ustavnog suda ona uopće ne bi bila u bilo kakvoj procesnoj poziciji zato što je u toj zakonskoj odredbi riječ o tome da tužbu za utvrđivanje očinstva djeteta, koju samo pod pretpostavkom da je majka dala izričitu suglasnost (članak 68. stavak 2.), može, kao zastupnik djeteta, podnijeti i centar za socijalnu skrb.
U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da ObiZ/15 razlikuje slučajeve kada istodobno uz roditelje egzistira i ovlast centra za socijalnu skrb da nastupa kao zastupnik djeteta i kada ta ovlast centra isključuje ovlast roditelja na zastupanje njihovog djeteta. U konkretnom slučaju riječ je upravo o potonjoj situaciji, te je centar za socijalnu skrb dužan u skladu s člankom 355. ObiZ-a/15 u ime i za račun djeteta pokrenuti postupak za utvrđivanje očinstva. Međutim, pretpostavka bez koje u odnosu na osporenu odredbu ObiZ-a/15, centar uopće ne može doći u procesnu situaciju da postupa kao zastupnik djeteta je pisana suglasnost majke. Drugim riječima, u situaciji iz članka 68. stavka 2. ObiZ-a/15 centar za socijalnu skrb nastupa kao zastupnik djeteta tako dugo dok postoji pisana suglasnost majke. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da pisanu suglasnost majke ne treba miješati s drugim radnjama koje se nakon njegovog pokretanja poduzimaju u postupku utvrđivanja očinstva po tužbi centra za socijalnu skrb. Naime, stavci 4. i 5. članka 383. ObiZ-a/15 jasno propisuju da, ako su u tom postupku u suprotnosti radnje centra za socijalnu skrb i majke, sud je taj koji će, uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito dobrobit djeteta, procijeniti hoće li uzeti u obzir radnje centra za socijalnu skrb ili majke djeteta.
Zbog svega navedenoga Ustavni sud nije prihvatio prijedlog predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 68. stavka 2. ObiZ-a/15.
17. Članak 69. stavak 6. ObiZ-a/15
142. Članak 69. ObiZ-a/15 glasi:
»Postupanje centra za socijalnu skrb kad ima podatak o ocu
Članak 69.
(1) Kad primi majčinu izjavu o ocu djeteta, centar za socijalnu skrb će u roku od petnaest dana, sukladno pravilima o osobnoj dostavi, pozvati imenovanu osobu.
(2) Ako se pozvani odazove, centar za socijalnu skrb predočit će mu izjavu majke da njega smatra djetetovim ocem i upoznati ga sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva.
(3) Ako pozvani prizna očinstvo, centar za socijalnu skrb odmah će primjerak zapisnika o majčinoj izjavi koga smatra djetetovim ocem i primjerak zapisnika o priznanju očinstva dostaviti matičaru radi upisa očinstva u maticu rođenih.
(4) Kad su za utvrđivanje očinstva priznanjem potrebne suglasnosti zakonskih zastupnika iz članaka 63. i 64. ovoga Zakona, centar za socijalnu skrb je dužan zakonskim zastupnicima uputiti poziv sukladno stavku 1. ovoga članka i tražiti propisane suglasnosti.
(5) Ako se očinstvo djeteta ne utvrdi priznanjem, centar za socijalnu skrb o tome obavješćuje majku, a ako je majka maloljetna ili lišena poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na osobna stanja, tada nju i njezine zakonske zastupnike upoznaje s mogućnošću utvrđivanja očinstva sudskom odlukom.
(6) Ako se očinstvo djeteta, čiji su majka ili mogući otac osobe lišene poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na osobna stanja, nije uspjelo utvrditi priznanjem, skrbnik majke ili oca, ovisno o okolnostima slučaja, dužan je pokrenuti postupak radi utvrđivanja očinstva sudskom odlukom u roku od trideset dana od dana primitka obavijesti da nije pribavljen pristanak, odnosno od dana uskrate suglasnosti iz članaka 63. i 64. ovoga Zakona.«
17.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
143. Predlagateljica osporava stavak 6. članka 69. ObiZ-a/15 te ističe:
»Po mišljenju predlagatelja i u slučaju stavka 6. članka 69. dolazi do izražaja potpuna pravna nesigurnost.
Predlagatelj nalazi spornim to što se u citiranim odredbama spominju ‘strogo osobna stanja’, a da se istovremeno ne daje nikakvo tumačenje što ta strogo osobna stanja predstavljaju. Predlagatelj je stoga mišljenja kako se ovakvim nedorečenostima otvara prostor za različite arbitrarnosti što ponovno stvara pravnu nesigurnost koja je na uštrb dobrobiti djeteta.
Dakle upravo zbog ovakve pravne nesigurnosti na koje je predlagatelj ukazao u slučaju odredbe čl. 69. st. 6., više je nego očito kako je i u slučaju citirane odredbe po srijedi nesuglasnost s temeljnim načelom Ustava RH, a to je načelo vladavine prava iz čl 3. Ustava Republike Hrvatske.«
17.2. Utvrđenje Ustavnog suda
144. Ustavni sud primjećuje da je riječ o prigovoru koji se odnosio na prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe sličnog sadržaja u ObiZ-u/14 koji je sadržavao izričaj »strogo osobna stanja«. Međutim, u stavku 6. članka 69. ObiZ-a/15 tog izričaja nema, a što se smatra osobnim stanjem propisano je člankom 234. stavkom 5. ObiZ-a/15. Stoga, navedene prigovore predlagateljice Ustavni sud nije razmatrao.
18. Članak 71. točka 3. ObiZ-a/15
145. Članak 71. ObiZ-a/15 glasi:
»Pravo na tužbu radi utvrđivanja očinstva
Članak 71.
Tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti:
1. dijete
2. majka djeteta
3. muškarac koji sebe smatra ocem djeteta ili
4. centar za socijalnu skrb.«
18.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelj Domjanović
146. Predlagatelj osporava odredbu članka 71. točke 3. u vezi s člankom 385. stavkom 2. ObiZ-a/15:
»Zakonodavac je propustio, donošenjem novog obiteljskopravnog propisa popraviti grešku koja postoji u prethodnom propisu. Naprotiv, opet ju je nanovo ponovio. Naime, prema čl. 71. t. 3. tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti (i) muškarac koji sebe smatra ocem djeteta. Na taj sudski spor odlučit će se, po logici stvari, muškarac koji nije dobio potrebne pristanke i suglasnost (čl. 63. i 64.). S obzirom da čl. 385. st. 2. njegovu tužbu radi utvrđivanja očinstva doista i uvjetuje dobivanjem obavijesti o nepostojanju tih pristanaka odnosno suglasnosti, kojim danom mu počinje teći prekluzivni rok za podnošenje tužbe. Međutim, takvo je zakonsko rješenje iz čl. 385. st. 2. protivan ustavnim načelima ravnopravnosti spolova te jednakosti građana, jer takav uvjet nije propisan za utvrđivanje majčinstva tužbom žene koja se smatra majkom (prema čl. 385. st. 1.). Njezino je pravo ograničeno jedino prekluzivnim rokom (to 18. godine života djeteta).
Smatramo da osim povrede spomenutih ustavnih načela i jamstava postoji i povreda načela vladavine prava, odnosno unutar toga pravne sigurnosti, jer se u poglavlju I. Majčinstvo i očinstvo na bitno različit, neujednačen, nepregledan način uređuje porijeklo djeteta od majke u odnosu na porijeklo od oca. Naime, sudski spor utvrđivanja majčinstva se sažima samo u jedan članak (čl. 59) i potom upućuje na procesni dio zakona, dok je cijeli preostali dio tog poglavlja rezerviran samo za porijeklo djeteta od oca 14 odredaba. Uzme li se u obzir zavrzlama oko materijalnopravnih i procesnopravnih odredaba i njihova mjesta gdje se u zakonu nalaze, nastaje potpuna konfuzija, nejasnoća, nelogičnost koje doprinose nekvalitetnim nomotehničkim rješenjima...«
18.2. Utvrđenje Ustavnog suda
147. Iako nominalno osporava suglasnost s Ustavom točke 3. članka 71. ObiZ-a/15, predlagatelj u biti osporava stavak 2. članka 385. ObiZ-a/15 kojim su propisane pretpostavke za podnošenje tužbe radi utvrđivanja očinstva muškarcu koji se smatra ocem djeteta, a kojem je uskraćena suglasnost odnosno pristanak za priznanje očinstva (članci 63. i 64. ObiZ-a/15). Smatra da se u tom članku ObiZ-a/15 neosnovano razlikuju pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje majčinstva žene koja se smatra majkom djeteta u odnosu na tužbu za utvrđenje očinstva muškarca koji se smatra ocem djeteta. To potkrjepljuje znatno manjim brojem odredaba ObiZ-a/15 koje se odnose na utvrđenje majčinstva žene koja se smatra majkom djeteta u odnosu na broj odredaba kojima se propisuju pretpostavke za utvrđenje očinstva muškarcu koji se smatra ocem djeteta.
Ustavni sud u sadržaju osporenih članaka ne vidi ništa ustavnopravno sporno, a osobito ne nalazi potrebnim obrazlagati suglasnost s Ustavom pojedinih zakonskih rješenja njihovim vaganjem s brojem odredaba ObiZ-a/15 kojima se ta rješenja reguliraju.
19. Članak 82. ObiZ-a/15
148. Budući da su članak 58. i 82. sadržajno povezani, na ovom mjestu citirat će se obje osporene odredbe. Članak 58. ObiZ-a/15 glasi:
»TREĆI DIO
PRAVNI ODNOSI RODITELJA I DJECE I MJERE ZA ZAŠTITU PRAVA I DOBROBITI DJECE
I. MAJČINSTVO I OČINSTVO
1. UTVRĐIVANJE MAJČINSTVA
Presumpcija majčinstva
Članak 58.
Djetetovom majkom smatra se žena koja ga je rodila.«
148.1. Članak 82. ObiZ-a/15 glasi:
»5. MAJČINSTVO I OČINSTVO DJETETA ZAČETOG MEDICINSKI POMOGNUTOM OPLODNJOM
Majčinstvo djeteta začetog medicinski pomognutom oplodnjom
Članak 82.
(1) Majka djeteta začetog darovanom jajnom stanicom ili darovanim zametkom u postupku medicinski pomognute oplodnje jest žena koja ga je rodila.
(2) Nije dopušteno osporavati majčinstvo djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje ako su dani pristanci za tu vrstu oplodnje prema odredbama propisa kojima se uređuje medicinski pomognuta oplodnja.
(3) Ako je dijete začeto u postupku medicinski pomognute oplodnje bez pristanaka koji se traže prema odredbama propisa kojima se uređuje medicinski pomognuta oplodnja, žena koja je upisana u maticu rođenih kao majka djeteta ili žena koja sebe smatra majkom djeteta mogu osporavati majčinstvo sukladno odredbama članaka 394. i 395. ovoga Zakona.«
19.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagatelji Rajić i Kasalo
149. Predlagatelji smatraju odredbu članka 58. ObiZ-a/15 neustavnom u vezi s člankom 82. ObiZ-a/15, smatrajući da je riječ o pravnoj nesigurnosti i time ugrozi vladavine prava. U tom smislu navode:
»Odredbom čl. 82. propisuje se da je žena koja je dijete rodila uz pomoć darovane jajne stanice ili darovanog zametka – njegova majka. Naglasak u ovoj normi je na tome da ta žena je (jest) majka, a ne da se smatra. U odnosu na prirodno začeće i presumpciju iz čl. 58. kojim se majčinstvo rodilje tek predmnijeva, smatramo da je ovako sročena odredba čl. 82. nesuvisla, budući da je medicinska oplodnja itekako nesigurna u smislu podrijetla djeteta i mogućih zabuna tokom postupka. Dakle, pravna sigurnost bi podrazumijevala zbog logike stvari da u čl. 58. postoji neoboriva presumpcija u korist žene koja je rodila dijete – da je njegova majka (dakle: ‘djetetova majka je žena koja ga je rodila’), a u odredbi čl. 82. je trebalo napisati da se majkom smatra žena koja je rodila, a, kako i daljnji stavci dopuštaju – dokazivati suprotno (tj. kad nije bilo pristanka na heterolognu oplodnju).«
b. Predlagatelj Domjanović
149.1. Iz istih razloga i ovaj predlagatelj osporava navedene odredbe ObiZ-a/15, navodeći da su obje odredbe nelogične i međusobno neusklađene te samim time suprotne pravnoj sigurnosti i vladavini prava, kao i pravu djeteta na saznanje svojeg podrijetla, u skladu s Konvencijom o pravima djeteta:
»Članak 58. određuje oborivu presumpciju o tome da se žena koja je rodila dijete smatra majkom djeteta. Istovremeno, čl. 82. kod porijekla djeteta začetog tuđom jajnom stanicom ustanovljuje u stavku 1. neoborivu presumpciju majčinstva u korist žene koja je rodila dijete, da bi tu istu presumpciju u sljedećim stavcima (2. i 3.) osporavanje majčinstva uvjetovao nepostojanje pristanaka na heterolognu oplodnju tuđom jajnom stanicom. Dakle, logika odredbe čl. 82. bila je da se porođaj (kao fiziološki čin svršetka trudnoće) odredi kao konstitutivni element pravnog porijekla djeteta od majke. Činjenica je da je kod heterologne oplodnje tuđom jajnom stanicom veća mogućnost zabune, odnosno točnije rečeno – izvjesno je da žena koja je rodila dijete nije biološka majka djeteta. Naprotiv, kod prirodne oplodnje (bez pomoći medicine), žena koja je rodila dijete nipošto se ne može smatrati njegovom majkom, već, ako je, a jest, rođenje moment uočljiv za treće, onda je ta i takva žena najsigurnija majka na svijetu u smislu porijekla djeteta od uprave nje.«
19.2. Utvrđenje Ustavnog suda
150. U odnosu na članak 58. ObiZ-a/15, Ustavni sud ocijenio ga je nesuglasnim s Ustavom (v. točke 46. – 46.2. obrazloženja ove odluke i rješenja). Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, uzimajući u obzir mogućnost na koju upozoravaju i sami predlagatelji, potencijalnog »sukoba majčinstva« između žene koja je rodila dijete darovanom jajnom stanicom i one koja ju je darovala, upravo razlozi pravne sigurnosti nalažu da se odredi žena koja se smatra majkom djeteta. Pravilo je da je to žena koja ga je rodila (stavak 1.), s time da je zakonodavac regulirao i situaciju ako je dijete začeto u postupku medicinski potpomognute oplodnje bez potrebnih pristanaka, kada se majčinstvo utvrđuje sudski (stavak 3.).
20. Članak 84. stavak 5. ObiZ-a/15
151. Članak 84. ObiZ-a/15 glasi:
»II. PRAVA DJETETA I PRAVNI ODNOS RODITELJA I DJETETA
1. PRAVA I DUŽNOSTI DJETETA TE STJECANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI
Osobna prava djeteta
Članak 84.
(1) Dijete ima pravo na skrb za život i zdravlje.
(2) Dijete ima pravo na sigurnost i odgoj u obitelji primjeren svojim tjelesnim, psihološkim i drugim razvojnim potrebama.
(3) Dijete ima pravo živjeti sa svojim roditeljima, a ako roditelji žive razdvojeno, dijete ima pravo na roditeljsku skrb obaju roditelja.
(4) Dijete ima pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljima i drugim bliskim osobama s kojima ne stanuje, kao i pravo na točnu informaciju o važnim okolnostima u vezi s roditeljima i drugim bliskim osobama, sukladno odredbama ovoga Zakona.
(5) Dijete ima pravo na izbor obrazovanja i zanimanja i pravo na zapošljavanje u skladu sa svojim sposobnostima i svojom dobrobiti.«
20.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
152. Predlagateljica osporava odredbu stavka 5. članka 84. ObiZ-a/15 te ističe:
»Odredbom čl. 84. st. 5. je propisano da dijete ima pravo na izbor obrazovanja i zanimanja i pravo na zapošljavanje u skladu sa svojim sposobnostima i svojom dobrobiti.
Po mišljenju predlagatelja u ovoj odredbi je došlo do izražaja neuvažavanje objektivnih okolnosti, kao što je prije svega siromaštvo roditelja, odnosno njihovo imovno stanje ili slučaj da dijete nema roditelja. Predlagatelj je štoviše mišljenja da se Zakon ne može pisati za buduće, povoljnije okolnosti, nego za građane čije će obiteljsko-pravne odnose uređivati odmah i u pravilu dugoročno. Ovakva površno propisana odredba po mišljenju predlagatelja je rezultat brzopletog stvaranja normi kojima se zadire u egzistencijalna pitanja, a da se istovremeno pri njihovom kreiranju ne pristupa temeljito i sveobuhvatno uzimajući u obzir svaku moguću životnu i društvenu situaciju, što je dakako s ustavno pravnog stajališta neprihvatljivo.
Stoga je po mišljenju predlagatelja u slučaju odredbe članka 84. st. 5. Obiteljskog zakona došlo do nesuglasja ove odredbe i s temeljnom vrednotom iz čl. 3. Ustava RH, a to je socijalna pravda, te jednako tako i do nesuglasja s čl. 64. st. 5. Ustava RH prema kojoj Država osobitu skrb posvećuje maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se ne brinu roditelji.«
20.2. Utvrđenje Ustavnog suda
153. Ustavni sud prije svega ističe da su prigovori predlagateljice paušalne naravi pa samim time i ustavnopravno irelevantni. Uz navedeno, skreće pozornost da je osporena zakonska odredba jamstvo djeci, u skladu s Konvencijom o pravima djeteta, da će izbor škole biti njihov, a ne njihovih roditelja. Ta odredba također je vezana uz stavak 3. članka 94. ObiZ-a/15 prema kojem roditelji imaju dužnost brinuti se o svestranom, redovitom, a prema svojim mogućnostima i daljnjem obrazovanju svojeg djeteta.
21. Članak 85. ObiZ-a/15
154. Članak 85. ObiZ-a/15 glasi:
»Ograničena poslovna sposobnost djeteta
Članak 85.
(1) Dijete koje je navršilo petnaest godina života i koje zarađuje može samostalno poduzimati pravne radnje, odnosno sklapati pravne poslove i preuzimati obveze u visini iznosa koji zarađuje te raspolagati svojom zaradom pod uvjetom da ne ugrožava svoje uzdržavanje.
(2) Ako pravne radnje i pravni poslovi djeteta iz stavka 1. ovoga članka bitno utječu na njegova osobna i imovinska prava, za njihovo poduzimanje potrebna je suglasnost roditelja ili drugog zakonskog zastupnika djeteta.«
21.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
155. Predlagateljice Bojić i dr. osporavaju odredbu stavka 1. članka 85. ObiZ-a/15 ističući:
»Sintagma ‘dijete navršilo 15 godina i zarađuje’ je neprecizna i neusklađena s ostalim propisima Republike Hrvatske. Nejasno je je li riječ o zaposlenom djetetu ili o onome koje primjerice prosi i na taj način zarađuje. Neprecizne norme izvor su pravne nesigurnosti te je su kao takve protuustavne.
Također su u suprotnosti članak 85. stavak 1. prema kojem dijete od navršenih 15 godina koje zarađuje može samostalno poduzimati pravne radnje odnosno sklapati pravne poslove, preuzimati obveze u visini iznosa koji zarađuje te raspolagati svojom zaradom, dok s druge strane članak 91. propisuje da roditeljsku skrb između ostalog čine i odgovornosti i dužnosti roditelja s ciljem zaštite imovinskih prava i dobrobiti, što prema našem shvaćanju stavlja nerazmjeran teret na roditelje, protivno članku 16. Ustava.«
b. Predlagatelj Domjanović
155.1. Predlagatelj osporava istu odredbu navodeći:
»Vrlo štetnom jer je neprecizna, smatramo odredbu čl. 85 st. 1. koja govori o djetetu koje je navršilo 15 godina i zarađuje. Ako je zakonodavac mislio na dijete koje bi bilo zaposleno i iz tog osnova primalo plaću, onda bi to doista bilo dijete koje može poduzimati različite aktivnosti iz čl. 85. st. 1. Međutim, i dijete koje prosi očito zarađuje, a vjerojatno ono nije bilo predmetom razmišljanja zakonodavca.
Dakle, sklop o djetetu koje zarađuje, vrlo je vrlo neprecizan i stoga generira pravnu nesigurnost i protuustavnost.«
21.2. Utvrđenje Ustavnog suda
156. Predlagatelji prigovaraju nepreciznosti izričaja »djeteta koje je navršilo petnaest godina života i zarađuje«. Po ocjeni Ustavnog suda izričaj »dijete koje je navršilo petnaest godina života« ne otvara prostora za različita tumačenja pa podrazumijeva da predlagatelji osporavaju samo pojam »zarađuje«. Pri tome razloge za dvojbe koje bi ovaj pojam mogao izazvati nalaze u tome što se izrijekom ne određuje da se time ostvaruje plaća, pa bi se pod »zaradom« moglo razumijevati i ono što dijete ostvari proseći. Unatoč slikovitosti primjera, Ustavni sud smatra da pojam »zarađuje«, tumačeći ga samo gramatički, a osobito smisleno, podrazumijeva da je riječ o radu za koji se ostvaruje plaća ili neki drugi oblik naknade.
Stoga je Ustavni sud utvrdio da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti osporene odredbe ObiZ-a/15 s Ustavom.
22. Članak 88. ObiZ-a/15
157. Članak 88. ObiZ-a/15 glasi:
»Informirani pristanak djeteta na medicinske postupke
Članak 88.
(1) Dijete koje je navršilo šesnaest godina i koje prema ocjeni doktora medicine raspolaže s obavijestima potrebnim za oblikovanje vlastitog mišljenja o konkretnoj stvari i prema njegovoj je ocjeni dovoljno zrelo za donošenje odluke o preventivnom, dijagnostičkom ili terapijskom postupku u vezi sa svojim zdravljem ili liječenjem, može samostalno dati pristanak na pregled, pretragu ili medicinski postupak (informirani pristanak).
(2) Ako se prema procjeni doktora medicine radi o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica za fizičko ili psihičko zdravlje djeteta pacijenta, uz pristanak djeteta iz stavka 1. ovoga članka potrebna je i suglasnost djetetovih roditelja ili drugog zakonskog zastupnika.
(3) U slučaju spora između djeteta i roditelja o poduzimanju medicinskog postupka iz stavka 2. ovoga članka, sud će u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta ili roditelja donijeti rješenje radi zaštite dobrobiti djeteta.
(4) Iznimno od stavaka 1. do 3. ovoga članka, ako se radi o neodgodivoj medicinskoj intervenciji, primjenjuju se odredbe posebnog propisa kojim se uređuje zaštita prava pacijenata.«
22.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
158. U odnosu na članak 88. ObiZ-a/15, predlagateljice najprije citiraju sve njegove stavke, a potom ističu:
»Ovakvo je rješenje protivno je čl. 3. Konvencije o pravima djeteta koji članak štiti najbolji interes djeteta, te čl. 6 koji štiti pravo na život (‘Države stranke priznaju djetetu pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i korištenje olakšica za ozdravljenje i oporavak...’). Pravna norma je potpuno nesigurna jer doktoru medicine prepušta da procjeni raspolaže li dijete s obavijestima potrebnim za oblikovanje vlastitog mišljenja, te može li samostalno dati pristanak. Ako procijeni da je dijete sposobno samostalno dati pristanak, može se dogoditi da dijete odbije dati pristanak na primjerice na dijagnostički postupak (npr. Gastroskopija), ili terapijski postupak (uzimanje lijekova za liječenje psihičkih oboljenja). Volja djeteta tako može biti protiv njegove dobrobiti.
Ako se radi o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica uz dijete moraju dati suglasnost i roditelji djeteta (ili drugi zakonski zastupnik), a u slučaju spora mora se voditi izvanparnični postupak čije je trajanje neizvjesno, te predstavlja odugovlačenje pružanja pravne zaštite.
Odredba čl. 88. st. 2. ozbiljno narušava pravnu sigurnost djeteta i njegovo pravo na zdravlje koje je zaštićeno ostalim zakonskim odredbama, te ponajprije Konvencijom o pravima djeteta (prava preživljavanja iz preambule Konvencije).«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
158.1. Predlagatelji ističu da je odredba članka 88. ObiZ-a/15 u suprotnosti s najmanje dvije odredbe Konvencije o pravima djeteta – člankom 3. koji štiti najbolji interes djeteta i člankom 6. koji štiti pravo na život. Nadalje navode:
»Zašto je čl. 88. dvojben s ustavnopravnog gledišta? Jednostavno iz razloga što stvara pravnu nesigurnost (i time vrijeđa načelo vladavine prava), jer liječniku stavlja na teret da procijeni da li dijete ‘raspolaže s obavijestima potrebnim za oblikovanje vlastitog mišljenja’ da bi moglo dati valjani pristanak. S jedne strane, doktoru medicine to može biti jako teško, može doći do povrede prava na jednakost. S druge strane, ako ocijeni da dijete jest sposobno za takvo što, a dijete odbije dati pristanak iz vjerskih uvjerenja, a volju djeteta će trebati uvažiti prema ovom zakonskom članku, upravo to može značiti ugrožavanje djetetovog zdravlja (npr. odbijanje transfuzije krvi kod Jehovinih svjedoka) i na kraju njegove dobrobiti i života.
Dodatno je sporno što je propisana obaveza da roditelji (ili drugi zz) daju suglasnost ako se radi o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica. Ako između njih postoji spor, vodite će se izvanparnični postupak koji sigurno neće završiti, osobito uz mogućnost žalbe, tako skoro, pa će i pravo djeteta na zdravlje biti itekako ugroženo.
U stavku 1. se zakonodavac opredijelio za samostalnost i autonomiju djeteta koje je dovoljno zrelo. Može se zamisliti situacija kad dijete, navodno dovoljno zrelo inzistira na operaciji nosa (u stvari zbog estetike, a pod krinkom nekog drugog razloga) ili odstranjivanju madeža (preventivni zahvat), ili želi da zbog straha od karcinoma koji je učestao u njegovoj obitelji bude podvrgnut dijagnostičkim postupcima (npr. PET scan koji itekako zrači i još kaže da će ga sam platiti jer ima prihode) bez da o tome roditelji išta znaju. Time je smatramo itekako ugrožena dobrobit djeteta zaštićena ne samo Obiteljskim zakonom (čl. 5.), nego i Konvencijom o pravima djeteta, te time i Ustava RH (čl. 134.).«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
158.2. Predlagateljica osporava odredbu stavka 2. članka 88. ObiZ-a/15:
»Po mišljenju predlagatelja odredbom čl. 88. st. 2., odnosno zbog nedovoljne razrađenosti materije koju ista propisuje, stvorena je pravna nesigurnost i to u dva smjera.
a) Naime, iz sporne odredbe čl. 88. st. 2. nije jasno tko je taj tko će prosuditi je li medicinski zahvat povezan s rizicima teških posljedica (npr. neplodnost kao moguća posljedica pobačaja). Prema tome, i ovdje se ponovno nepotrebno otvara mogućnost arbitrarnosti u vrlo osjetljivim esencijalnim pitanjima.
b) daljnje pitanje koje je spornom odredbom ostalo nedorečeno, posljedica čega je potpuna pravna nesigurnost je, što ako dijete uskrati takav pristanak na pregled, pretragu ili medicinski zahvat. U tom dijelu također postoji pravna praznina što naravno ponovno vodi potpunoj pravnoj nesigurnosti.«
22.2. Utvrđenje Ustavnog suda
159. Predlagatelji predlažu ukidanje osporenog članka ObiZ-a/15 s naglaskom na stavak 2. zbog njegove nedovoljne preciznosti. Riječ je o zakonskoj odredbi kojom se utvrđuje pravo djeteta na informirani pristanak na određene medicinske postupke. Po ocjeni zakonodavca dijete koje je navršilo šesnaest godina sposobno je dati informirani pristanak za poduzimanje preventivnog, dijagnostičkog ili terapijskog postupka u vezi sa svojim zdravljem ili liječenjem. U konkretnom slučaju, riječ je o svojevrsnoj zakonskoj presumpciji zbog toga što u svakom pojedinom slučaju nadležni doktor medicine procjenjuje raspolaže li dijete potrebnim obavijestima za oblikovanje vlastitog mišljenja i je li po njegovoj ocjeni dovoljno zrelo za njegovo oblikovanje. Po ocjeni Ustavnog suda, upravo je liječnik osoba koja može procijeniti zrelost djeteta te mu omogućiti dobivanje svih informacija potrebnih za donošenje odluke u vezi s određenim medicinskim zahvatima pobliže opisanih u stavku 1. članka 88. ObiZ-a/15. Iz istih je razloga zakonodavac u nadležnost doktora medicine ostavio procijeniti je li u pojedinim slučajevima riječ o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica za fizičko ili psihičko zdravlje djeteta (pacijenta) kada se, uz pristanak i neovisno o pristanku djeteta, traži suglasnost njegovih roditelja ili drugog zakonskog zastupnika. Stoga, nije riječ o neuvažavanju volje djeteta već o tome da se upravo radi zaštite njegove dobrobiti u situacijama koje mogu imati teške zdravstvene posljedice za dijete, a ocjenu o tome donosi stručna osoba, traži i suglasnost njegovih roditelja odnosno zakonskih zastupnika. Za razliku od predlagatelja, Ustavni sud smatra da se, s jedne strane, osporenim odredbama u dostatnoj mjeri uvažava autonomija djeteta, a s druge strane, i to u određenim izuzetnim okolnostima, vodi računa o njegovoj dobrobiti. U konačnici, u slučaju spora između djeteta i roditelja osigurana je sudska zaštita, jer o poduzimanju medicinskog postupka iz stavka 2. odlučuje sud u izvanparničnom postupku. U odnosu na bojazan predlagatelja o duljini izvanparničnog postupka, Ustavni sud ističe da se prema stavku 4. tog članka u situaciji neodgode medicinske intervencije primjenjuju posebni propisi kojima se uređuje zaštita prava pacijenata.
Stoga, Ustavni sud nije prihvatio prijedloge predlagatelja.
23. Članak 90. ObiZ-a/15
160. Članak 90. ObiZ-a/15 glasi:
»Dužnost djeteta pridonositi uzdržavanju
Članak 90.
Dijete koje je navršilo petnaest godina, zaposleno je i stječe imovinu radom dužno je pridonositi svojem uzdržavanju i obrazovanju.«
23.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
161. U odnosu na članak 90. ObiZ-a/15, predlagateljice navode:
»U ovom članku govori se o zaposlenom djetetu (propisi Republike Hrvatske reguliraju vrlo jasno prava i obveze zaposlenih osoba). Ista obveza koja se nameće zaposlenom djetetu (dužnost pridonošenja uzdržavanju) ne nameće se i djetetu koje, primjerice, radi preko ugovora o djelu ili na neki drugi način uprihođuje, ili pak djetetu koje ništa ne radi što različite kategorije djece dovodi u nejednak položaj pred zakonom.«
b. Predlagateljica »U ime obitelji«
161.1. Predlagateljica navodi da je odredba članka 90. ObiZ-a/15, zbog pravne nesigurnosti koju svojom nedorečenosti stvara, protivna načelu vladavine prava iz članka 3. Ustava, te suprotna ustavnoj obvezi države da štiti djecu iz članka 63. Ustava:
»Po mišljenju predlagatelja i odredba čl. 90. je nedorečena i neprecizna pa bi kao takva u slučaju da ostane na snazi, uvelike stvarala pravnu nesigurnost.
Naime, pri sintagmi ‘stječe imovinu radom’ nije jasno što bi ista trebala obuhvaćati. Postavlja se pitanje što ako dijete prima stipendiju kao odličan đak? To je po mišljenju predlagatelja također stjecanje imovine kao posljedica njegova rada, pa bi traženje da zbog primanja stipendije kao odličan đak, doprinosi za svoje uzdržavanje i školovanje, bilo prema stajalištu predlagatelja sasvim neprimjereno i nepravično. Isto tako, predlagatelj drži da bi eventualno takvo tumačenje moglo biti izvor pojedinačnih nepravdi i sve to ponovno na uštrb dobrobiti djeteta.«
23.2. Utvrđenje Ustavnog suda
162. Predlagateljice u biti osporavaju navedeni članak ObiZ-a/15 zbog nepreciznosti izričaja što se smatra »zaposlenim« djetetom odnosno »imovinom stečenom radom djeteta«. Po ocjeni Ustavnog suda, riječ je o pravnim standardima koji su regulirani posebnim propisima (npr. Zakonom o radu), pa će u slučaju dvojbe sud primjenom tih posebnih propisa ocijeniti je li imovina djeteta stečena njegovim radom. U svakom slučaju njihovi argumenti nisu doveli u sumnju suglasnost osporenog članka s Ustavom.
Ustavni sud također primjećuje da je odredba o dužnosti zaposlenog djeteta starijeg od petnaest godina da doprinosi svojem uzdržavanju i školovanju bila sadržana i u ObiZ-u/03 te se u praksi nije pokazala spornom, odnosno nije stvarala pravnu nesigurnost koja bi mogla biti razlog za utvrđenje njezine nesuglasnosti s Ustavom.
Slijedom navedenog, Ustavni sud prigovore predlagateljica nije prihvatio.
24. Članak 94. ObiZ-a/15
163. Članak 94. ObiZ-a/15 glasi:
»Odgoj i obrazovanje djeteta
Članak 94.
(1) Odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelošću te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja.
(2) Roditelji ne smiju tjelesno kažnjavati dijete, postupati ponižavajuće prema njemu niti primjenjivati psihičku prisilu te su ga dužni štititi od takvog postupanja drugih osoba.
(3) Roditelji imaju dužnost brinuti se o svestranom, redovitom, a prema svojim mogućnostima i daljnjem obrazovanju svojeg djeteta i poticati njegove umjetničke, tehničke, sportske i druge interese.
(4) Roditelji su dužni i odgovorni odzivati se sastancima ili pozivu odgojno-obrazovne ustanove u vezi s odgojem i obrazovanjem djeteta.
(5) Roditelji ne smiju prisiljavati dijete na obrazovanje koje nije u skladu s njegovim sposobnostima i sklonostima.
(6) U slučaju spora između djeteta i roditelja vezanog za obrazovanje djeteta, sud će u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta ili roditelja donijeti rješenje radi zaštite dobrobiti djeteta.
(7) Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi, uz suglasnost ministra nadležnog za kulturu, ministra nadležnog za zdravlje te ministra nadležnog za obrazovanje pravilnikom će propisati način sudjelovanja djece u umjetničkim, audiovizualnim, promidžbenim, sportskim i sličnim aktivnostima.«
24.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
164. U odnosu na članak 94. ObiZ-a/15, predlagateljice navode:
»Zakon ne sadrži dužnost školovanja djece što je u suprotnosti s člankom 63. Ustava. Ponovo se uočava nedosljednost u zakonskom tekstu. lako članak 94. Ne navodi pojam školovanja, isti se navodi na drugom mjestu u zakonskom tekstu (čl. 290 st.1).«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
164.1. Predlagatelji navode:
»Odredba čl. 94, s nadnaslovom ‘Odgoj i obrazovanje djeteta’, ne regulira školovanje djece kao njihovo Konvencijom o pravima djeteta i Ustavom RH zaštićeno dobro odnosno institut.
Naime, Ustav RH propisuje u čl. 63. dužnost roditelja da, među inim, i školuju djecu (...) Konvencija o pravima djeteta isto tako u čl. 28. govori (i) o školovanju.
Pedagoške znanosti razlikuju u sadržaju pojmove obrazovanje i školovanje. Dostatno je naglasiti da obrazovanje podrazumijeva proces, sadržaj i rezultat organiziranog i/ili slučajnog učenja u funkciji razvoja kognitivnih sposobnosti, kao i stjecanja raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika kao primjerice čitanje, pisanje, računanje itd. (izvor: https://hr.wikipedia.orq/wiki/Obrazovanie). Obrazovati se može na formalan način, no često i iz vlastitih pobuda, čitanjem raznovrsne literature, enciklopedija i si. Naprotiv, školovanje u smislu pohađanja organizirane nastave širi je pojam i osobito s obzirom na dužnosti roditelja u smislu brige oko pohađanja nastave i time školovanja djece, potreban je kao zakonski institut.
Smatramo da je izbacivanjem sadržaja ‘školovanja’ iz Obiteljskog zakona, učinjena povreda vladavine prava u smislu usklađenosti zakona s Ustavom RH i međunarodnim dokumentima. Dodatno, napominjemo da je vladavina prava povrijeđena usporedimo li osporavanu odredbu sa odredbom čl. 228 (odluke skrbnika za koje mu je potrebno prethodno odobrenje czss) u kojoj se u toč. 1. navodi upravo: prekid školovanja. Dakle, može se vidjeti da se ne radi samo o neznanju, već i površnosti zakonodavca, te o neusklađenosti pravnih normi, što direktno dovodimo u vezu s povredom načela vladavine prava.«
24.2. Utvrđenje Ustavnog suda
165. U odnosu na navedene prigovore predlagatelja, Ustavni sud ističe da je pojam »obrazovanja« širi od pojma »školovanje«, stoga osporeni članak 94. ObiZ-a/15 treba tumačiti tako da uključuje i tu širu obvezu roditelja, pogotovo ako se uzme u obzir da članak 94. stavak 3. govori o obvezi roditelja da brinu o »... redovitom, a prema svojim mogućnostima i daljnjem obrazovanju svojeg djeteta...«. Iz toga je jasno da je dužnošću »obrazovanja« obuhvaćeno i »školovanje» djeteta, s time što se pitanje školovanja djeteta vezuje uz osnovnu i srednju školu, a obrazovanje uz sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisom.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ističe da, čak ako bi se prihvatili prigovori predlagatelja o nekonzistentnosti zakonodavca u rabljenju pojmova »školovanje» i »obrazovanje« djeteta, to ne dovodi u pitanje ratio osporene odredbe – obveza roditelja da se brinu o svestranom i redovitom obrazovanju svojeg djeteta.
Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio prigovore predlagatelja.
25. Članak 95. stavak 2. ObiZ-a/15
166. Članak 95. ObiZ-a/15 glasi:
»Ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom
Članak 95.
(1) Roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati osobne odnose s djetetom, osim ako mu je to zabranjeno ili ograničeno sudskom odlukom.
(2) Roditelj koji stanuje s djetetom ima dužnost i odgovornost omogućivati i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem.
(3) Roditelji su dužni omogućiti djetetu ostvarivanje osobnih odnosa s osobama koje su mu osobito bliske.
(4) Roditelji imaju pravo, dužnost i odgovornost nadzirati dijete u njegovu druženju s drugim osobama, kao i komunikaciju na društvenim mrežama, odnosno drugim oblicima elektroničke komunikacije te mu zabraniti druženja i komunikaciju koja nisu u skladu s djetetovom dobrobiti.«
25.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
167. Predlagateljice osporavaju članak 95. stavke 2. i 3. u vezi s člancima 119., 175. i 523. ObiZ-a/15, navodeći da je odredba protivna članku 3. Ustava, te ističu:
»Obvezu ‘poticanja’ nalazimo spornom jer ona u sebi može sadržavati i razne intervencije roditelja u emocionalni život djeteta, moguće i na djetetovu štetu, sve zavisno od osobnosti i konkretnih okolnosti koje postoje na strani djeteta, te konkretnih obiteljskih prilika. Kada se ova obveza roditelja dovede u vezu sa sankcijama koje taj roditelj može trpjeti radi toga što navodno nije poticao dijete na osobne odnose, a koje sankcije su propisane čl. 523. ObZ (novčana kazna do čak 30.000,00 kn ili kazna zatvora do čak 6 mjeseci), može doći do situacije da roditelj, stavljajući u izgled posljedice koje može trpjeti, štetno utječe na djetetovo zdravlje te će upravo i doći do manipulacija koje su se ovom odredbom željele izbjeći. U ustavnopravnom smislu ovdje dolazi do invazivne intervencije države u obiteljske odnose i privatnost svake osobe, što je u koliziji s člankom 35. Ustava. Nadalje, u članku 523. nisu niti djelomično, pa čak niti orijentaciono navedeni kriteriji o kojima će sud voditi računa kod dosude novčane kazne ili kazne zatvora. Stoga, radi nepostojanja ovih kriterija, postoji velika mogućnost različite prakse i mogućih zlouporaba, a što je u koliziji s čl. 3 Ustava. Osobito smatramo spornim što će ovako stroge kazne izricati građanski sudovi, koji će u nedostatku elementarnog znanja o kaznenopravnom jamstvima, te mogućnostima sudskog i zakonskog ublažavanja kazne, te primjeni otegotnih i olakotnih okolnosti, potencijalno kršiti i članak 29. Ustava (pravo na pošteno suđenje).
Situaciju s osobnim odnosima djece dodatno čini konfuznom zakonska odredba iz članka 119. Obz-a prema kojoj postoji obveza roditelja s kojim dijete živi suzdržavanja od svakog ponašanja koje bi otežavalo ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom. Postojeću normativnu konfuziju o ovom pitanju, dodatno pojačava i odredba iz čl. 175. ObZ-a st. 1. koji predviđa da čak i roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb, pa time gubi sva prava iz roditeljski skrbi, sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa.
U pogledu mogućnosti i opasnosti koju ta mogućnost otvara – omogućavanje dozvole osobnih odnosa, pa makar i u iznimnim slučajevima, primjerice zlostavljačima sa žrtvama zlostavljanja (članak 175.) ne treba posebno elaborirati.
Prema tome, pitanje obveza roditelja u pogledu osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem, pored činjenice da se spominje na nekoliko različitih mjesta što je krajnje konfuzno i nepotrebno, Obiteljski zakon istovremeno ima, oko istog pitanja krajnje različite odredbe o obvezama roditelja s kojim dijete stanuje. Je li on dužan biti aktivan, pasivan, kreativan, ili se samo suzdržavati, krajnje je nejasno. Također je krajnje nejasno koje su obveze roditelja (koji potiče, odnosno suzdržava se) po ovom Zakonu, budući da kod različitih osoba neminovno postoji i različita percepcija o tome što je poticanje, osobito ono prihvatljivo, čime dolazimo do zaključka da se radi o krajnje nejasnim normama s nerazumno visoko zapriječenim kaznama. Ukazujemo na činjenicu da ovako nerazumno visoke zapriječene kazne (novčana do 30.000,00 kuna ili zatvorska do 6 mjeseci), a ukoliko bi doista bile izrečene, otvaraju mogućnost da se time posredno ‘kažnjava’ i dijete, bilo radi činjenice da će se ovakvim kaznama bitno smanjenje životni standard roditelja s kojim dijete stanuje, a ovakvo potencijalno smanjuje standarda roditelja nužno dovodi i do umanjenja standarda djeteta, bilo na način da će taj roditelj biti na izdržavanju kazne pa dijete ostaje samo bez roditelja s kojim stanuje, što financijski a niti emotivno, nikako nije u interesu djeteta. Na opisani način krši se ustavna odredba o posebnoj zaštiti djece, a u situacijama kažnjavanja roditelja odlaskom na odsluženje kazne zatvora, otvorit će se novi sudski postupci u vezi s zbrinjavanjem djeteta, pa će moguće sud morati odlučiti da dijete živi s osobom s kojom u ranijoj situaciji, sasvim sigurno tako ne bi bio odlučio.
U članku 95. St. 3. pojam osobito bliskih osoba je neprecizan i nepravnički, kao i prije spomenuti pojam bliskih osoba iz čl. 84. ObZ/15 ne daje odgovor na pitanje što su bliske osobe, niti što su osobito bliske osobe, što sve dodatno stvara konfuziju i pravnu nesigurnost, a sve protivno čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.
Predlagatelj kao da je nesvjestan životne realnosti da djetetu katkad mogu biti osobito bliske i osobe koje su štetne za njegov razvoj i dobrobit, npr. prijatelji ovisnici. Roditelj ima dužnost spriječiti druženje djeteta s takvim osobama, a ne omogućiti ostvarivanje osobnih odnosa. Ova norma u izravnoj je suprotnosti sa standardima Konvencije o pravima djeteta.«
b. Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
167.1. Predlagateljica osporava odredbu stavka 2. članka 95. ObiZ-a/15, navodeći da »nije u suglasju sa čl. 23., 35. i 62. Ustava Republike Hrvatske«:
»Načelno dobar tekst odredbe o poticanju djeteta na ostvarivanje osobnih odnosa sa drugim roditeljem ima smisla i sustavno se primjenjuje u praksi primjenom OBZ iz 2003.g.. Kada je posebno propisao ovakvu obvezu, OBZ iz 2015.g. nije predvidio izuzetke za djecu žrtve nasilja, a ujedno je propisao posve neprimjerene kazne za roditelja koji ‘ne surađuje’. Nesumnjivo je da roditelj koji stanuje sa djetetom nije i ne može biti pozvan poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta sa roditeljem koji je npr. zlostavljao dijete ili je bio nasilan pred djetetom, pa se dijete nalazi u otporu, emotivno je preopterećeno, u terapijskoj obradi i ne želi osobne odnose sa tim roditeljem, a sudske odluke o zabrani kontakata još nema.
Protuustavna odredba, na način kako je formulirana u izravnoj je suprotnosti sa člancima istog Zakona i to člankom 2. i člankom 4. st. 2. Ujedno, takva odredba protivna je Direktivi 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2004/68/PUP (SL L 335, 17.12.2011.).
Imajući u vidu i trenutne primjere loše sudske prakse da se u nekim sudskim postupcima predlažu kontakti djece sa roditeljem zlostavljačem, čak i kada su zbog traumatičnih iskustava djeca u većem otporu prema kontaktima i jasno artikuliraju svoj stav, potrebno je više pažnje posvetiti dobrobiti djece. Stoga je dobrobit zlostavljene djece neustavnom odredbom faktično ostala nezaštićena, a odgovorni roditelj koji brine za dijete nepotrebno je sankcioniran jer ne potiče kontakte. S obzirom da savjestan roditelj prije procjene stručnjaka kod kojih su djeca često u obradama i ne bi trebao poticati kontakte, kao što ih ne bi trebao poticati niti kada vidi da je dijete emotivno preopterećeno, jer nekritičko poticanje može biti štetno za psihofizički razvoj djeteta i za njegov osjećaj povjerenja i osnovne sigurnosti, proizlazi da je ova odredba OBZ protivna čl. 8. Europske konvencije budući javna vlast sili roditelja da potencijalno postupa protivno dobrobiti djeteta.«
25.2. Utvrđenje Ustavnog suda
168. U odnosu na stavak 2. članka 95. ObiZ-a/15, Ustavni sud ne vidi nesuglasnost s Ustavom u načelnoj obvezi »poticanja ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem«. Riječ je o načelnoj odredbi koja će u praksi zasigurno dopustiti i obrazložene izuzetke na koje upućuju predlagateljice. Ustavni sud može prihvatiti prigovore predlagateljica da bi primjena norme bila lakša u praksi da je zakonodavac propisao kriterije za izricanje kazni (prema članku 523. ObiZ-a/15), ali to nije dostatno da bi Ustavni sud osporenu normu utvrdio nesuglasnom s Ustavom.
168.1. U prigovorima o nesuglasnosti osporenog stavka 2. članka 95. predlagateljice se pozivaju i na Direktivu 2011/93/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2004/68/PUP. Po ocjeni Ustavnog suda ništa u osporenom stavku ne upućuje na suprotnost tog članka s navedenom Direktivom, a kako je naprijed navedeno, procjena o tome ispunjava li roditelj s kojim dijete stanuje svoju obvezu omogućavanja i poticanja ostvarivanja njegovih osobnih odnosa s drugim roditeljem, odnosno uskraćuje li ga zbog potencijalne izloženosti djeteta nasilničkom ponašanju drugog roditelja, pitanje je, kao i izricanje kazne, činjenične naravi na koje će sud odgovoriti nakon provedenog postupka.
Slijedom navedenog, Ustavni sud nije prihvatio prigovore predlagateljica.
26. Članak 100. ObiZ-a/15
169. Članak 100. ObiZ-a/15 glasi:
»Zastupanje u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta
Članak 100.
(1) Zastupanje u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta odnose se na:
1. promjenu djetetova osobnog imena
2. promjenu prebivališta, odnosno boravišta djeteta i
3. izbor ili promjenu vjerske pripadnosti.
(2) Zastupanje u vezi s djetetovim pravima iz stavka 1. ovoga članka valjano je ako roditelj koji zastupa dijete ima pisanu suglasnost drugog roditelja koji ima pravo zastupati dijete.
(3) Suglasnost iz stavka 2. ovoga članka za promjenu prebivališta, odnosno boravišta djeteta nije potrebna ako preseljenje bitno ne utječe na ostvarivanje postojećih osobnih odnosa s drugim roditeljem, pod uvjetom da je roditelj s kojim dijete stanuje pribavio suglasnost centra za socijalnu skrb.
(4) Suglasnost iz stavka 2. ovoga članka za promjenu prebivališta, odnosno boravišta djeteta iznimno nije potrebna ako je prijava prebivališta, odnosno boravišta nužna radi zaštite prava i interesa djeteta, pod uvjetom da je roditelj s kojim dijete stanuje pribavio suglasnost centra za socijalnu skrb.
(5) Ako roditelj koji zastupa dijete u stvarima iz stavka 1. ovoga članka ne može pribaviti pisanu suglasnost drugog roditelja, sud će u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta ili roditelja odlučiti koji će od roditelja u toj stvari zastupati dijete radi zaštite dobrobiti djeteta, osim u slučaju iz stavaka 3. i 4. ovoga članka.
(6) Za priznanje, odnosno za pristanak na priznanje očinstva koje je dalo dijete u odnosu na očinstvo vlastitoga djeteta potrebna je pisana suglasnost oba roditelja koja imaju pravo zajednički zastupati dijete.«
26.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
170. Predlagateljice osporavaju stavke 1. i 6. članka 100. ObiZ-a/15. U odnosu na stavak 1. članka 100. ObiZ-a/15 ističu:
»Nejasno po kojem kriteriju se promjene osobnog imena djeteta, promjena prebivališta odnosno boravišta i izbor ili promjena vjerske pripadnosti, smatraju jedinim bitnim osobnim pravima djeteta. Sukladno tome, donošenje odluka o primjerice zdravlju i školovanju djeteta nije u domeni zastupanja djeteta po Obiteljskom zakonu, što predstavlja pravnu prazninu.«
U odnosu na stavak 6. članka 100. ObiZ-a/15 ističu:
»U sferi izjava osobne volje nepotrebno se s jedne strane omogućava djetetu mlađem od 16 godina da prizna očinstvo, a s druge strane se sprječava njegova emancipacija od roditelja time što se traži roditeljska suglasnost, odnosno suglasnost zakonskog zastupnika ako to nije roditelj. Štoviše, ovom se normom ide i korak dalje te se traži suglasnost oba roditelja koji imaju pravo zajednički zastupati dijete, čime se pokazuje sav besmisao ovoga rješenja. Ono naravno odustupa od kriterija najboljeg interesa djeteta.
Ista odredba kojom se traži da je za priznanje odnosno pristanak na priznanje očinstva mit. osobe potrebna pisana suglasnost oba roditelja koji ga zajednički zastupaju, suprotna je odredbama iz čl 86 i 88/1 ObZ/15, a što je protivno vladavini prava i pravnoj sigurnosti.
Predlagateljice uočavaju kako naslov iznad članka 100. ne korespondira s njegovim sadržajem, jer se iz stavka 1. čita da su osobna bitna prava djeteta isključivo promjena osobnog imena, promjena prebivališta, odnosno boravišta, te izbor ili promjena vjerske pripadnosti, dok se u stavku 6. Odjednom pod istim naslovom spominje i suglasnost vezano za priznanje očinstva, što nije ni u kakvoj smislenoj i logičnoj vezi s ostatkom ovog članka, slijedom čega je navedena pravna norma krajnje nejasna i zbunjujuća i kao takva protivna načelu pravne sigurnosti.«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
170.1. Predlagatelji osporavaju članak 100. stavak 1. u vezi s člankom 94. ObiZ-a/15 («Odgoj i obrazovanje djeteta«), navodeći da je takvom zakonskom regulativom poništena vladavina prava te da navedena odredba nije usklađena s preuzetim međunarodnim ugovorima:
»U čl. 94. st. 1. navodi se obaveza roditelja da odgoj djeteta bude, među ostalim, u skladu s djetetovim pravom na slobodu vjerskog uvjerenja. Međutim, za razliku od Obiteljskog zakona iz 2003. koji uređuje ovo pravo djeteta na eksplicitan način, jednako kao i Konvencija o pravima djeteta (čl. 14./1 ‘Države ugovornice priznat će djetetu pravo na slobodu misli, savjesti i vjere.’), ovo djetetovo pravo, tek blago naznačeno kroz potrebu usklađenog roditeljskog odgoja, a što nije normativno korektno, svoje anuliranje doživljava kroz čl. 100. st. 1. koji, govoreći o zastupanju djece, daje roditeljima jednostavno i jednostrano pravo da dijete zastupaju pri ‘izboru ili promjeni vjerske pripadnosti’. To konkretno znači da ne postoji Konvencijom o pravima djeteta zajamčeno pravo djeteta na slobodu vjere, već će se promjene (eventualno izbori u korist religijskog, ali i ateističkog svjetonazora) odvijati isključivo kroz odluku roditelja.
Napominjemo da je sloboda vjerske pripadnosti zajamčena i drugim za Republiku Hrvatsku obvezujućim dokumentima, kao što su Povelja temeljnih ljudskih prava EU kojom je pravo na vjersku pripadnost zajamčeno, te nizom drugim međunarodnih ugovora.«
170.2. Predlagatelji također osporavaju članak 100. stavak 6. u vezi s člancima 86. (»Pravo djeteta na izražavanje mišljenja«) i 88. stavkom 1. (»Informirani pristanak djeteta na medicninske postupke«) ObiZ-a/15 te ističu da je riječ o povredi načela vladavine prava zbog neusklađenosti i međusobne kontradiktornosti normi, što znači direktnu povredu pravne sigurnosti:
»Članak 100. st. 6. traži pisanu suglasnost obaju roditelja maloljetnog djeteta koje priznaje očinstvo svojem djetetu. Međutim, taj članak u direktnoj je suprotnosti s čl. 86. kojim se uređuje pravo djeteta na izražavanje mišljenja, koje je nota bene povezano sa sličnim djetetovim pravima – pravo da sazna važne okolnosti slučaja, dobije savjet i bude obaviješteno o mogućim posljedicama poštivanja njegovog mišljenja.
Dakle, člankom 100. st. 6. koji je u direktnoj koliziji s člancima 86. i 88, ograničava se djetetovo pravo na izražavanje mišljenja i jačanje djetetove autonomije, kojom vrvi Obiteljski zakon, pri čemu su naročito do izražaja došla djetetova procesna prava.«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
170.3. Predlagateljica osporava članak 100. ObiZ-a/15 u cijelosti te navodi:
»Po mišljenju predlagatelja odredba čl. 100. sporna je iz dva razloga.
a) Predlagatelj drži da je odredbama stavaka 3. i 5. nepotrebno stvorena konfuzija oko nadležnosti centra za socijalnu skrb i suda u izvan parničnom postupku. Naime, dok u stavku 3. roditelju nije potrebna suglasnost drugog roditelja u vezi s pitanjem promjene prebivališta djeteta, ukoliko pribavi suglasnost centra za socijalnu skrb, u stavku 5. se određuje nadležnost suda u izvan parničnom postupku za određivanje koji će od roditelja zastupati dijete u postupcima iz st. 1, ukoliko roditelj koji zastupa dijete ne dobije suglasnost drugog roditelja.
Dakle, očita je pravna nesigurnost po pitanju nadležnosti u određivanju ove materije pa je neophodno ove odredbe ponovno doraditi.
b) Postoji još jedan razlog zbog kojega je odredba čl. 100. po mišljenju predlagatelja sporna. Riječ je o tome da je po mišljenju predlagatelja potpuno neprikladno, tj. nerazmjerno naravi potrebe, da se propisuje potreba pisane suglasnosti roditelja za neke slučajeve iz čl. 100. st. 1., kao što su primjerice promjena imena djeteta ili prebivališta ili boravišta, a da se istovremeno ne propisuje potreba za neke po mišljenju predlagatelja mnogo značajnije situacije, primjerice, za teže operativne zahvate, prestanak školovanja, zapošljavanje i sl.
Slijedom naprijed iznijetog, predlagatelj smatra da je odredba čl. 100., zbog konfuzije koju stvara u pogledu nadležnosti centra za socijalnu skrb i suda u izvan parničnom postupku, suprotna načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH, a istovremeno zbog ograničenja u osobnim pravima koja su u njoj propisana u pogledu ostvarivanja osobnih prava, suprotna i odredbi članka 16. st. 2. Ustava RH koja propisuje da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«
d. Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
170.4. Predlagateljica osporava članak 100. stavak 1. točku 2. i stavke 3. i 4. ObiZ-a/15, ističući spornost provođenja norme u praksi te njezinu nesuglasnost »sa čl. 23., 29., 35. i 62 Ustava Republike Hrvatske, te čl. 14. u vezi sa čl. 35. Ustava«:
»Podnositelj prijedloga ističe da u svim slučajevima koji su bili predmet razmatranja u ženskom savjetovalištu Podnositelja ovog prijedloga, temeljem prethodne inačice ovog Zakona koju je naslovljeni sud stavio izvan snage, a čije odredbe su istovjetne ovdje osporenima, dakle u životnim situacijama kada dijete mijenja mjesto stanovanja, žene su upućene da odluku traže od sudova, u postupcima koji načelno jesu hitni, ali faktično traju oko šest mjeseci pa dakle nisu niti približno brzi niti hitni.
Prema iskustvima iz četveromjesečne primjene prednika ovog Zakona (OBZ 2014)., koliko je zakon primjenjivan do odluke Ustavnog suda, put do promjene prebivališta ili boravišta djeteta, ako nema suglasnosti oca djeteta, u svim slučajevima bio je dulji od tri mjeseca, a niti u jednom slučaju sud nije donio sudsku odluku.
Kada je Podnositelj prijedloga isticao ovaj problem kao tegoban za žene i djecu žrtve nasilja i kada je ukazivao da se odredba treba promijeniti, Ministarstvo socijalne politike i mladih uzvratilo je tezom da žrtve nasilja mogu odvesti djecu bez. suglasnosti počinitelja nasilja i bez provedenog obveznog savjetovanja i sudskog postupka.
Ministarstvo je naime tvrdilo da Centri za socijalnu skrb (CZSS) imaju ovlast primijeniti odredbu čl. 135. u vezi sa čl. 134. a) i izdvojiti dijete i smjestiti ga izvan obitelji od počinitelja nasilja kako bi ono moglo živjeti sa drugim roditeljem, no sadržaj cijele odredbe uopće ne upućuje na takvu mogućnost. Čl. 135. Propisuje izdvajanje djece od oba roditelja i njihovu privremenom smještaju kako je navedeno u st.2. istog članka. Odredba se ne odnosi na izdvajanje od jednog roditelja i povjeravanje drugom roditelju.
Ministarstvo je u vrijeme primjene OBZ 2014. nadalje tvrdilo da primjenom st. 3. čl. 100. suglasnost drugog roditelja nije potrebna, uz uvjet da je suglasnost dao CZSS. Ali Ministarstvo je previdjelo primjere iz prakse u kojima, kod obiteljskog nasilja i smještaja u skloništa, gotovo uvijek dolazi do promjene u ostvarivanju postojećih osobnih odnosa sa drugim roditeljem. Radi se o potencijalno opasnim situacijama i gotovo uvijek se predlaže nadzor prilikom odvijanja osobnih odnosa, a nekada i zabrana kontakata.
Niti jedna tvrdnja predlagatelja Obiteljskog zakona se dakle nije se pokazala točnom i u tom smislu postoji dostupna praksa rada CZSS.
U slučajevima kada su žene kao žrtve nasilja bježale u sklonište sa djecom, po preporuci CZSS, traženo je od tih istih CZSS da postupe prema tumačenju Ministarstva i donesu rješenja o izdvajanju ili zamjene suglasnost drugog roditelja, a niti u jednom slučaju CZSS nisu postupili na način kako je Ministarstvo tumačilo OBZ i niti u jednom slučaju nisu donijeli odluku o izdvajanju djeteta.
Valja ujedno napomenuti i da mjesto prebivališta i boravišta djeteta uopće nije u rangu važnosti sa ostalim bitnim osobnim pravima djeteta koje ovaj članak obuhvaća kao što su pitanje osobnog imena, vjersko opredjeljenje i slično.
Prema predloženoj zakonskoj odredbi, dijete koje je žrtva nasilja, valja ostaviti kod počinitelja nasilja (čak i ako drugi roditelj pobjegne od nasilja), sve dok sud ne donese odgovarajuću odluku koja bi se predvidivo trebala čekati oko šest mjeseci. Radi se o ugrožavanju života i zdravlja nečovječnim postupanjem, dakle o povredi prava zajamčenog čl. 3 Europske konvencije. Uz navedeno, radi se i o povredi prava na pošteno suđenje zajamčenog čl. 6. Konvencije, prava na poštovanje privatnog obiteljskog života zajamčenog čl. 8. Konvencije, te o posrednoj diskriminaciji jer naizgled neutralna odredba stavlja žene u nejednak položaj, pa stoga i o povredi iz čl. 14. Konvencije U vezi sa čl. 8 Konvencije.«
26.2. Utvrđenje Ustavnog suda
171. U odnosu na prigovore predlagatelja vezane uz članak 100. stavak 1. ObiZ-a/15, Ustavni sud ne vidi ništa sporno u tome da zakonodavac propiše i istakne kao bitna samo neka od osobnih prava djeteta (članak 84.) u vezi s kojima dijete mora biti zastupano po oba roditelja. Naime, osjetljivost odlučivanja u vezi s pravima koja je zakonodavac svrstao u bitna osobna prava djeteta zahtijeva da dijete zastupaju roditelji zajednički ili da ga zastupa jedan roditelj uz pisanu suglasnost drugog roditelja. Zajedničko zastupanje u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta iz članka 100. ObiZ-a/15 temelji se na zajedničkoj roditeljskoj skrbi bez obzira na to žive li roditelji zajedno ili odvojeno.
Navedeno se odnosi i na prigovore vezane uz izuzetke propisane stavcima 3. i 4. članka 100. ObiZ-a/15. Smisao osporenih stavaka je sprječavanje samovoljnog odlučivanja o promjeni okoline u kojoj je dijete živjelo odnosno o promjeni prebivališta odnosno boravišta koje utječe na promjenu njegovih dosadašnjih odnosa s drugim roditeljem, ostalom rodbinom, prijateljima, školom koju je pohađalo, aktivnostima kojima se bavilo itd. To će u praksi osobito biti problem kada se traži preseljenje djeteta na veću udaljenost, što u slučaju kada roditelji ne žive zajedno može znatno otežati ostvarivanje osobnih odnosa drugog roditelja s djetetom. Upravo zbog toga zakonodavac u stavku 3. eventualnu promjenu prebivališta ili boravišta ne uvjetuje suglasnošću drugog roditelja, ako ona bitno ne utječe na ostvarivanje postojećih osobnih odnosa s drugim roditeljem (pod uvjetom da je pribavljena suglasnost centra za socijalnu skrb). Međutim, promjena prebivališta odnosno boravišta iz naprijed navedenih razloga može biti bitna, pa ako nema suglasnosti roditelja o njoj će odlučiti sud u izvanparničnom postupku (stavak 5. članka 100. u vezi s člankom 484. ObiZ-a/15).
171.1. Nadalje, Ustavni sud ne smatra da između članka 100. stavka 1. točke 3. i članka 94. ObiZ-a/15 nužno postoji sukob, kako navode predlagatelji. Roditeljsko zastupanje djeteta u slučaju izbora ili promjene vjerske pripadnosti nije nužno kontradiktorno priznanju prava djeteta na slobodu vjerskog uvjerenja.
U odnosu na prigovore predlagateljice »Autonomna ženska kuća Zagreb«, Ustavni sud ističe da je stavkom 4. članka 100. ObiZ-a/15 propisano da suglasnost drugog roditelja za promjenu prebivališta odnosno boravišta iznimno nije potrebna ako je prijava prebivališta odnosno boravišta nužna radi zaštite prava i interesa djeteta, pod uvjetom da je roditelj s kojim dijete stanuje pribavio suglasnost centra za socijalnu skrb. Njezina nužnost ovisi o okolnostima slučaja, na primjer kako to ističu i predlagateljice, je li jedan od roditelja ili dijete žrtva obiteljskog nasilja, o čemu će u konačnici odlučiti sud u izvanparničnom postupku.
172. U odnosu na prigovor predlagateljica vezan uz članak 100. stavak 6. ObiZ-a/15, Ustavni sud upućuje na točku 135. obrazloženja ove odluke i rješenja.
172.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 100. ObiZ-a/15.
27. Članak 104. stavci 2., 3. i 4., članak 105. stavci 3., 4. i 5., članak 106., članak 107. stavak 1., članak 122., članak 327. stavci 2. i 3., članak 416. stavak 2. točka 1., članci 456. – 458. i članci 461. – 469. ObiZ-a/15
173. Članak 104. ObiZ-a/15 glasi:
»Zajedničko ostvarivanje roditeljske skrbi
Članak 104.
(1) Roditelji imaju pravo i dužnost ravnopravno, zajednički i sporazumno ostvarivati roditeljsku skrb.
(2) Kad roditelji trajno ne žive zajedno, dužni su ostvarivanje roditeljske skrbi sporazumno urediti planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona.
(3) Zajedničko ostvarivanje roditeljske skrbi može biti uređeno i odlukom suda koja se temelji na sporazumu roditelja o svim bitnim pitanjima iz plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.
(4) Roditelji su dužni prilikom zajedničkog ostvarivanja roditeljske skrbi sporna pitanja pokušati riješiti sporazumno.«
174. Članak 105. ObiZ-a/15 glasi:
»Samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi
Članak 105.
(1) Jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb potpuno, djelomice ili u odnosu na odlučivanje o određenom bitnom pitanju u vezi s djetetom uz istodobno ograničavanje drugog roditelja na ostvarivanje roditeljske skrbi u tom dijelu samo na temelju sudske odluke u skladu s djetetovom dobrobiti.
(2) Roditelj nastavlja samostalno ostvarivati roditeljsku skrb bez sudske odluke ako je drugi roditelj umro ili je proglašen umrlim, a roditelji su prije smrti jednoga od njih roditeljsku skrb ostvarivali zajednički.
(3) Jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb na temelju sudske odluke ako roditelji nisu postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili sporazum tijekom sudskog postupka, pri čemu je sud dužan posebno voditi računa koji je od roditelja spreman na suradnju i sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi sukladno članku 416. stavcima 2. i 3. ovoga Zakona.
(4) Roditelj koji se protivi zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi, odnosno sklapanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili sporazumu dužan je dokazati da zajednička roditeljska skrb nije za dobrobit djeteta, u protivnom sud može samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi povjeriti drugom roditelju ako je to u skladu s dobrobiti djeteta.
(5) Kad sud donosi odluku o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi, odredit će hoće li roditelj koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb sam zastupati dijete u bitnim osobnim pravima ili uz suglasnost drugog roditelja sukladno članku 100. ovoga Zakona.«
174.1. Članak 106. ObiZ-a/15 glasi:
»Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
Članak 106.
(1) Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi je pisani sporazum roditelja o načinu ostvarivanja zajedničke roditeljske skrbi u okolnostima u kojima roditelji djeteta trajno ne žive u obiteljskoj zajednici.
(2) Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi mora se detaljno urediti:
1. mjesto i adresa djetetova stanovanja
2. vrijeme koje će dijete provoditi sa svakim od roditelja
3. način razmjene informacija u vezi s davanjem suglasnosti pri donošenju odluka bitnih za dijete, sukladno odredbama članka 108. ovoga Zakona, te razmjene važnih informacija u vezi s djetetom iz članka 111. ovoga Zakona
4. visinu uzdržavanja kao obvezu roditelja kod kojega dijete ne stanuje i
5. način na koji će se rješavati buduća sporna pitanja.
(3) Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi mogu se urediti i druga pitanja ostvarivanja roditeljske skrbi za koja roditelji smatraju da su bitna za dijete, sukladno članku 108. stavku 3. ovoga Zakona, odnosno o kojima su roditelji dužni odlučivati sporazumno, a za koja se smatra da je drugi roditelj dao suglasnost.
(4) Roditelji su dužni upoznati dijete sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje u skladu s njegovom dobi i zrelošću te ga poštovati u skladu s djetetovom dobrobiti.
(5) Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi roditelji mogu sastaviti samostalno, u postupku obveznog savjetovanja, kao i u postupku obiteljske medijacije.«
174.2. Članak 107. ObiZ-a/15 glasi:
»Odobravanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i promjena plana
Članak 107.
(1) Kako bi stekao svojstvo ovršne isprave, plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi može se podnijeti sudu u izvanparničnom postupku radi provjere sadržaja te odobravanja sukladno odredbama članaka 461. do 467. ovoga Zakona.
(2) Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi može se mijenjati u skladu s dobi i zrelošću djeteta ili ako to zahtijevaju bitno promijenjene okolnosti te podnijeti sudu u izvanparničnom postupku radi provjere sadržaja i odobravanja izmijenjenog plana sukladno odredbama članka 469. ovoga Zakona.
(3) Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi pravilnikom će propisati obvezan sadržaj obrasca plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.«
174.3. Članak 122. ObiZ-a/15 glasi:
»Sporazum, provjera sporazuma i potvrda ovršnosti
Članak 122.
(1) Roditelji, srodnici i druge osobe iz članka 120. ovoga Zakona mogu sklopiti sporazum o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom.
(2) Sporazum iz stavka 1. ovoga članka mora biti sastavljen u pisanom obliku, sadržavati detaljne podatke o načinu, vremenu i mjestu preuzimanja, odnosno povratka djeteta, kao i eventualnu nazočnost drugoga roditelja ili treće osobe, te podjelu troškova u vezi s ostvarivanjem osobnih odnosa s djetetom, ako je to s obzirom na okolnosti slučaja potrebno.
(3) Na sporazum o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom na odgovarajući način se primjenjuje članak 107. stavci 1. i 2. ovoga Zakona.«
174.4. Članak 327. ObiZ-a/15 glasi:
»Posljedice nepostizanja sporazuma o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
Članak 327.
(1) Ako se roditelji nisu sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, centar za socijalnu skrb će ih savjetovati da pokušaju postići sporazum u postupku obiteljske medijacije, osim u slučajevima iz članka 332. ovoga Zakona.
(2) Ako se roditelji koji se namjeravaju razvesti nisu sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, centar za socijalnu skrb će ih upozoriti da će sud u postupku radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova po službenoj dužnosti:
1. donijeti odluku s kojim će roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem i o uzdržavanju djeteta
2. omogućiti djetetu izražavanje mišljenja sukladno članku 360. ovoga Zakona i
3. djetetu imenovati posebnog skrbnika sukladno članku 240. stavku 1. točki 2. ovoga Zakona.
(3) Roditelje će centar za socijalnu skrb upozoriti da sud u postupku radi razvoda braka može odrediti da troškove posebnoga djetetova skrbnika plaćaju roditelji sukladno članku 366. stavku 2. ovoga Zakona.«
174.5. Članak 416. ObiZ-a/15 glasi:
»Utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza
Članak 416.
(1) Prije donošenja odluke o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi i osobnim odnosima djeteta s roditeljem sud će:
1. omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, sukladno odredbama ovoga Zakona
2. utvrditi na koji način je svaki od roditelja provodio vrijeme s djetetom i na koji način je ostvarivao roditeljsku skrb o djetetu prije pogoršanja obiteljskih odnosa i
3. po potrebi pribaviti nalaz i mišljenje centra za socijalnu skrb ili ovlaštenog sudskog vještaka.
(2) Sud će u postupku posebno cijeniti:
1. spremnost svakog od roditelja na suradnju u postupku obveznog savjetovanja ili spremnost na sudjelovanje u obiteljskoj medijaciji i
2. spremnost svakog od roditelja na poticanje ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem.
(3) Spremnost na suradnju iz stavka 2. ovoga članka nije od važnosti u slučajevima obiteljskog nasilja.«
174.6. Članci 456. – 458. ObiZ-a/15 glase:
»Prilozi uz prijedlog
Članak 456.
Bračni drugovi koji imaju zajedničko maloljetno dijete dužni su uz prijedlog za sporazumni razvod braka podnijeti izvješće o obveznom savjetovanju iz članka 324. ovoga Zakona i plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona.
Odbacivanje prijedloga
Članak 457.
Ako bračni drugovi koji imaju zajedničko maloljetno dijete uz prijedlog za sporazumni razvod braka podnesu izvješće o obveznom savjetovanju starije od šest mjeseci, sud će prijedlog za sporazumni razvod braka odbaciti.
Ispravak i dopuna prijedloga
Članak 458.
(1) Ako bračni drugovi koji imaju zajedničko maloljetno dijete uz prijedlog za sporazumni razvod braka nisu podnijeli izvješće o obveznom savjetovanju ili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili sud utvrdi da plan nije u skladu s dobrobiti djeteta, sud će pozvati podnositelje da ih podnesu, odnosno dopune ili isprave u skladu s danom uputom.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, sud će odrediti rok od osam dana za ponovno podnošenje, dopunu ili ispravak prijedloga i upozoriti stranke na pravne posljedice nepostupanja po nalogu suda.
(3) Smatrat će se da je prijedlog za sporazumi razvod braka povučen ako izvješće o obveznom savjetovanju i plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ne budu podneseni u određenom roku, a ako ponovno bude podnesen prijedlog bez izvješća o obveznom savjetovanju i plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, ili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi bez ispravka, odnosno dopune, sud će odbaciti prijedlog za sporazumni razvod braka.«
174.7. Članci 461. – 469. ObiZ-a/15 glase:
»4. POSTUPAK RADI ODOBRAVANJA PLANA O ZAJEDNIČKOJ ODITELJSKOJ SKRBI
Stranke u postupku
Članak 461.
(1) Ako su roditelji postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona, izvanparnični postupak radi odobravanja plana pokreće se prijedlogom obaju roditelja.
(2) U postupku provjere i odobravanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi dijete zastupaju oba roditelja.
Mjesna nadležnost
Članak 462.
Za odobravanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nadležan je sud koji je opće mjesno nadležan za dijete.
Prilozi uz prijedlog
Članak 463.
Roditelji su dužni uz prijedlog za odobravanje plana podnijeti izvješće o obveznom savjetovanju iz članka 324. ovoga Zakona i plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona.
Odbacivanje prijedloga
Članak 464.
Ako roditelji uz prijedlog za odobravanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi podnesu izvješće o obveznom savjetovanju iz članka 324. ovoga Zakona starije od šest mjeseci, sud će prijedlog za odobravanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi odbaciti.
Ispravak i dopuna prijedloga
Članak 465.
(1) Ako roditelji uz prijedlog za odobravanje plana nisu podnijeli izvješće o obveznom savjetovanju ili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili sud utvrdi da plan nije u skladu s dobrobiti djeteta, sud će pozvati podnositelje da ih podnesu, odnosno dopune ili isprave u skladu s danom uputom.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, sud će odrediti rok od osam dana za ponovno podnošenje, dopunu ili ispravak prijedloga i upozoriti stranke na pravne posljedice nepostupanja po nalogu suda.
(3) Smatrat će se da je prijedlog za odobravanje plana povučen ako izvješće o obveznom savjetovanju i plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ne budu podneseni u određenom roku, a ako ponovno bude podnesen prijedlog bez izvješća o obveznom savjetovanju i plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, bez ispravka, odnosno dopune, sud će odbaciti prijedlog za odobravanje plana.
Rješenje o odobravanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
Članak 466.
(1) O odobravanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi sud odlučuje rješenjem.
(2) Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi je sastavni dio rješenja o odobravanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.
(3) Rješenje o odobravanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ne mora biti obrazloženo i može se izdati otiskivanjem štambilja na prijedlogu za odobravanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.
Pravni lijekovi
Članak 467.
(1) Protiv rješenja kojim se odobrava plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi žalba se može podnijeti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (‘Narodne novine’, br. 26/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14.) ili zbog toga što je pristanak za sporazum dan u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare ili ako za donošenje rješenja nisu bile ispunjene pretpostavke određene ovim Zakonom.
(2) U postupku radi odobravanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi može se podnijeti prijedlog za preinaku ili ukidanje pravomoćnog rješenja kojim se odobrava plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi zbog razloga iz članka 421. stavka 1. točaka 1. do 7. Zakona o parničnom postupku (‘Narodne novine’, br. 26/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14.) ili zbog toga što je pristanak za sporazum dan u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.
Sporazum o osobnim odnosima s djetetom
Članak 468.
Odredbe članaka 461. do 467. ovoga Zakona primjenjuju se na odgovarajući način na postupak odobravanja sporazuma o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom.
Izmjena plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i sporazuma o osobnim odnosima
Članak 469.
(1) Odredbe članaka 461. do 467. ovoga Zakona primjenjuju se na odgovarajući način na postupak odobravanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi te sporazuma o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom u slučaju njihove izmjene.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 463. do 465. ovoga Zakona u dijelu koji se odnosi na izvješće o obveznom savjetovanju ne primjenjuju se na postupak odobravanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi te sporazuma o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom u slučaju njihove izmjene ako su stranke postigle sporazum o pitanju u vezi s kojim pokreću sudski postupak neovisno od postupka obveznog savjetovanja sukladno odredbi članka 329. stavka 2. ovoga Zakona.«
27.1. Prigovori predlagatelja u odnosu na članak 104. ObiZ-a/15
a. Predlagateljice Bojić i dr.
175. Iz navoda predlagateljica proizlazi da osporavaju članak 104. stavke 2., 3. i 4., ali i još neke odredbe ObiZ-a/15 koje sadržajno smatraju povezanima. Tako na ovom mjestu osporavaju i ustavnost odredbe članka 105. stavka 3, članaka 456. – 458. i članaka 461. – 469. («Povreda najboljeg interesa djeteta te postupovnih prava djece – zajedničke skrbi i odobravanje plana o roditeljskoj skrbi«). Predlagateljice navode:
»Odredba čl. 104. st. 3. Obiteljskog zakona (...) te odredba čl. 105. st. 3. Obiteljskog zakona (...) protivne su odredbi čl. 3. Konvencije o pravima djeteta (...) te odredbi članka 18. st. 1. Konvencije o pravima djeteta (...)
Odbor za prava djeteta, kao tijelo nadležno za praćenje i primjenu Konvencije o pravima djeteta u Komentaru br. 14 (2013. god.), u točci 61. izrijekom navodi:
‘Odbor je stajališta da je zajednička roditeljska skrb u načelu u najboljem interesu djeteta.
Bez obzira na sve, u odlukama koje se odnose na roditeljsku skrb jedini kriterij mora biti (procjena) što je u najboljem interesu konkretnog djeteta. Protivno je tom interesu ako zakon automatski daje roditeljsku skrb jednom ili oboje roditelja. Procjenjujući najbolji interes djeteta, sud mora uzeti u obzir pravo djeteta da sačuva svoj odnos s oba roditelja, zajedno s drugim elementima relevantnim za konkretan slučaj.’
Činjenica da je hrvatski zakonodavac vezao sud da odluči o zajedničkoj skrbi samo ako utvrdi da postoji sporazum roditelja, odnosno plan o roditeljskoj skrbi, potpuno je suprotna tumačenju Odbora za prava djeteta, koji izrijekom tumači Konvenciju o pravima djeteta na način kako je protivno najboljem interesu djeteta ako zakon ‹automatski daje roditeljsku skrb jednom ili oboje roditelja›. Obiteljski zakon navedenim odredbama uvjetuje zajedničku skrb sporazumom roditelja, gradeći tezu da je sporazum roditelja (u pravilu) u najboljem interesu djeteta.
Istina, Obiteljski zakon u odredbi čl. 458. i 465. st. 1. obvezuje sud da prije odobravanja plana o roditeljskoj skrbi utvrdi da je isti u skladu s dobrobiti djeteta, no osim uvida u pisani plan sud nema izvješće centra za socijalnu skrb o stanju u obitelji, nema obiteljsku anamnezu, a u praksi teško da će u izvanparničnom postupku u svakom slučaju pozvati i osobno saslušati stranke.
Jedini prilog kojeg roditelji moraju priložiti je izvješće o savjetovanju (...)
Očito je da iz izvješća o savjetovanju uopće nije vidljivo kakva je obiteljska situacija, te je za očekivati da će sud linijom manjeg otpora samo odobravati plan o roditeljskoj skrbi, jer izričito nema obvezu niti obrazložiti rješenje o odobravanju roditeljskog plana (čl. 466. Obiteljskog zakona).
Obiteljski zakon u odredbi čl. 461. navodi kako dijete zastupaju oba roditelja, iz čega proizlazi da je dijete stranka u postupku. Ipak, nije predviđeno kako će dijete biti obaviješteno o sporu u kojemu se odlučuje o njegovim pravima i interesima, te tko će, kada, i na koji način omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, te kako će to mišljenje biti preneseno sudu. Potonje je protivno i odredbi čl. 3. Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, što je detaljno obrazloženo u dijelu prijedloga za ispitivanje ustavnosti koji se odnosi na povredu ostvarivanja spomenutog prava.
Iz svega proizlazi da su i odredbe o postupku za odobravanje plana o roditeljskoj skrbi, čl. 461.-469., te odredbe o sporazumnom razvodu braka kad u njemu bračni drugovi imaju zajedničku djecu o kojoj skrbe, čl. 453.-460., protivne Konvenciji o pravima djeteta te Europskoj konvenciji o ostvarivanju dječjih prava.
A contrario svemu ranije navedenom u slučaju da izostane sporazum roditelja bilo tijekom postupka obveznog savjetovanja, bilo u postupku pred sudom, sud je obvezan donijeti odluku da će roditeljsku srb ostvarivati samo jedan roditelj. Dakle, zakon sudu ne daje ovlast autonomnog, mudrog i posvećenog postupanja u skladu s čl. 3. i čl. 18. Konvencije o pravima djeteta i preporukom Odbora UN-a o pravima djeteta, već upravo suprotno tome. U tom slučaju sud je ograničen isključivo samo na jedno zakonodavno rješenje. Predlagateljice smatraju da bi u najboljem interesu djeteta bilo, ukoliko se već dijeli roditeljska skrb na ovakav način, da sud ima mogućnost donijeti odluku o pojedinim aspektima cjelokupne roditeljske skrbi, na način da svaki roditelj vrši njezin određeni dio u skladu sa potencijalima i mogućnostima pojedinog roditelja.«
b. Predlagatelj Čajić
175.1. I ovaj predlagatelj također osporava članak 104. ObiZ-a/15, i to njegove stavke 2., 3. i 4. (iako to eksplicitno ne navodi, isto proizlazi iz obrazloženja njegovog prijedloga):
»Tu počinje najveća strahota ovog zakona. Prema novom zakonu, sud nema mogućnost odlučiti o zajedničkom skrbništvu jer nema dogovora. Ako nema dogovora, sud može isklučivo dodijeliti skrbništvo jednom roditelju. Onaj roditelj koji ne dobije skrbništvo nema nikakvo pravo odlučivanja.«
27.2. Prigovori predlagatelja u odnosu na članak 105. ObiZ-a/15
a. Predlagateljice Bojić i dr.
176. Predlagateljice osporavaju suglasnost s Ustavom odredbe članka 105. stavka 3. ObiZ-a/15 navodeći:
»Pojam ‘roditelja koji je spreman na suradnju i sporazum’ posve je neprecizan i nepravnički. Nisu razrađeni kriteriji prema kojima će sud ocjenjivati spremnost roditelja na suradnju i sporazum, iz čega proizlazi da je ovakva norma neprecizna, nepredvidiva i kao takva predstavlja izvor mogućeg voluntarizma, arbitrarnosti i pravne nesigurnosti, a budući će se primjenjivati očigledno, samo i isključivo sudkladno subjektivnim kriterijima osoba koje će primjenjivati zakon.«
b. Predlagatelj Domjanović
176.1. Predlagatelj također osporava članak 105. stavak 3. ObiZ-a/15, ističući njegovu terminološku nepreciznost:
»Ovom odredbom u st. 3. se govori o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi, pa se kao kriterij navodi ‘roditelj koji je spreman na suradnju i sporazum’. Međutim, takav je izričaj vrlo nejasan, podložan arbitrarnosti, neprecizan. Stoga je izvor pravne nesigurnosti i time protivan vladavini prava.«
c. Predlagatelji Rajić i Kasalo
176.2. Predlagatelji osporavaju članak 105. stavke 3. i 4. ObiZ-a/15:
»Velikim zakonodavčevim propustom smatramo način kako je uredio samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi. Posebno je to dvojbeno i u praksi neprovedivo, a često će biti i opasno, kad postoji nesuglasnost roditelja koji će od njih samostalno ostvarivati roditeljsku skrb. U st. 3. čl. 105. stvara se čudan kriterij koji bi trebao sudu pomoći oko odluke kojem će roditelju povjeriti samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi, kad ovi nisu postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (iz čl. 106) ili sporazum tokom sudskog postupka. Taj kriterij je spremnost roditelja na suradnju i sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a kako među ostalim oficioznim ovlastima suda govori čl. 416., osobito st. 2. Međutim, st. 4. čl. 105. stavlja teret dokaza o nepodobnosti drugog roditelja za zajedničku roditeljsku skrb na onoga koji, sukladno logici pravne norme, tvrdi da je on bolji roditelj. Logično bi bilo zaključiti da je najbolje na sudu i u svim postupcima (obiteljsko savjetovanje i medijacija) biti pasivan ili u najbolju ruku odmah pristati na sve što drugi roditelj želi, inače će onaj koji smatra da je barem jednako dobar roditelj, izvući deblji kraj. Smatramo da se u praksi može pojaviti situacija kad oboje roditelja smatraju, svaki za sebe da su jednako dobri, što znači da onaj drugi nije lošiji. I kako će sud, u slučaju iz čl. 105. odlučiti? To predlagatelju nije jasno, naprotiv, čak je mišljenja da ovakva zakonska norma pogoduje favoriziraju samostalne roditeljske skrbi u njezinom izvršavanju, što znači daljnje zaoštravanje roditeljskih odnosa i direktnu povredu prava djeteta na brigu oboje roditelja o njemu (iz Konvencije o pravima djeteta, čl. 18 – ‘Države ugovornice učinit će sve što mogu za prihvaćanje načela da su oba roditelja zajednički odgovorna za odgoj i razvoj djeteta’). Dodatno, vladavina prava je povrijeđena u smislu što ovakvo zakonsko uređenje je direktno protivno odredbi čl. 62. Ustava RH kojom se jamči ustavna zaštita obitelji, jer roditelj koji je na taj način isključen od izvršavanja roditeljske skrbi gubi obiteljske spone s djetetom.«
d. Predlagateljica »U ime obitelji«
176.3. Predlagateljica osporava suglasnost s Ustavom odredbe stavka 5. članka 105. ObiZ-a/15, ističući da je suprotna načelu vladavine prava iz članka 3. Ustava i suprotna odredbi članka 5. Ustava:
»Predlagatelj drži da odredba čl. 105. st. 5. dovodi do diskriminacije djece, jer se radi o slučajevima u kojima samo jedan roditelj skrbi o djetetu, a primjerice, promjenom mjesta stanovanja ugrožavaju se osobni odnosi roditelja i djeteta, što je i povreda prava na poštovanje obiteljskog života i roditelja i djeteta. Isto tako, tu dolazi do neopravdanog različitog postupanja.«
27.3. Prigovori predlagatelja u odnosu na članak 106. ObiZ-a/15
Predlagateljice Bojić i dr.
177. Predlagateljice navode:
»Prema čl. 3. Konvencije o ostvarivanju dječjih prava... dijete ima pravo biti obaviješteno i izražavati svoje mišljenje u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi tijekom razvoda braka roditelja, te u postupku ostvarivanja roditeljske skrbi.
Obiteljski zakon u odredbi čl. 106. o[Truncated]