Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023. i dva izdvojena mišljenja sudaca — dio 4/4
Nadalje, također primjećujemo da je većina odbila veliki broj prigovora o manjkavosti izričaja značajnog broja zakonskih odredaba tvrdeći da su oni izneseni paušalno pri čemu ničim nije objasnila kako se ti prigovori razlikuju od prigovora upućenih prema onim odredbama zakona koje je većina ocijenila toliko manjkavim da su prijetnja pravnoj sigurnosti.
Posebno u odnosu na članak 84. stavak 4.
Slikoviti primjer navedenog predstavlja obrazloženje koje je većina ponudila kao opravdanje svoje odluke da neustavnom proglasi odredbu stavka 4. članka 84. prema kojoj
»Dijete ima pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljima i drugim bliskim osobama s kojima ne stanuje, kao i pravo na točnu informaciju o važnim okolnostima u vezi s roditeljima i drugim bliskim osobama, sukladno odredbama ovoga Zakona.«
Većina smatra da je izričaj »bliskim osobama« ne samo nedorečen. Prema onom što se iznosilo tijekom rasprave povodom ovog predmeta ovaj pojam je prema ocjeni većine čak »ekstremno« nedorečen.
Suprotno većini ne vidimo ništa neuobičajeno u pojmu »bliska osoba«. Smatramo da se sudovi redovno susreću s takvim standardima koji od njih traže procjenu koja ovisi o specifičnim činjeničnim okolnostima svakog predmeta. To je dio njihovog svakodnevnog posla koji je inherentan ustavnoj ovlasti da samostalno tumače i primjenjuju zakone. Za razliku od većine ne sumnjamo u sposobnost sudova da kroz veći broj konkretnih predmete izgrade doktrinu koja će detaljnije razraditi značenje ovog pojma. Za razliku od većine nemamo razloga sumnjati u to da će sudovi odjednom izgubiti kompas i jedan uobičajen pravni standard početi primjenjivati samovoljno i kapriciozno.
Ova bojazan kod nas izostaje posebno stoga jer za razliku od većine nismo spremni ignorirati činjenicu da istovjetni standard sudovi uspješno primjenjuju u kontekstu primjene drugih zakona.
Primjerice Zakon o kaznenom postupku termin »bliske osobe« koristi na par mjesta: »nasilje u bliskim odnosima«, »izuzeće od svjedočenja ako bi blisku osobu izložio ...«, »zaštita svjedoka i njemu bliskih osoba«. Zakon o udomiteljstvu također koristi istovjetan pojam kada propisuje »udomitelja se odabire ponajprije iz kruga srodnika ili drugih osoba bliskih korisniku«. Zakon o izvršavanju kazne zatvora tako propisuje da »zatvorenici koji su zaštićeni svjedoci kaznu zatvora izdržavaju sukladno odredbama ovoga Zakona, osim ako posebnim zakonom kojim se uređuju uvjeti i postupci za pružanje zaštite i pomoći ugroženim i njima bliskim osobama koje su izložene ozbiljnijoj opasnosti za život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu«. Zakon o obveznim odnosima propisuje da »pravo na naknadu štete u obliku novčane rente zbog smrti bliske osobe ili zbog ozljede tijela ili narušenja zdravlja ne može se prenijeti na drugu osobu.«.
Ako primijenimo stajališta koja je većina izložila u točkama 33. i 34. svog obrazloženja te primijenila u kontekstu odredbe članak 84. stavak 4. ne vidimo stvarne prepreke tome da se i citirane odredbe drugih zakona proglase neustavnima iz istih razloga.
Izražavamo bojazan da je stvarni razlog ukidanja ove odredbe ostao prekriven kao što je ostao prekriven i u odnosu na ukidanje članka 58. Obiteljskog zakona.
Posebno u odnosu na članak 58. i članak 59.
Razlozi koje je većina ponudila u prilog svoje tvrdnje da odredbe članka 58. i članka 59. Obiteljskog zakona 2015. vrijeđaju temeljna strukturalna načela ustavnog poretka Republike Hrvatske izraženim kroz članak 3. (vladavina prava) i članak 5. (načelo zakonitosti i ustavnosti) Ustava istovremeno su međusobno kontradiktorni, cirkularni i u dijelu nepotpuni ili nedorečeni.
Činjenica da se zakonodavac (navodno) odlučio pretpostavku majčinstva urediti kroz formu »oborive« zakonske pretpostavke očigledno za većinu predstavlja nešto što nije u skladu sa subjektivnim vrijednosnim shvaćanjima njenih članova. No, dio većine svjestan je da inzistiranje na isključivosti forme neoborive zakonske pretpostavke automatski pretpostavlja njen ustavni status. Drugim riječima, većina nije bila spremna zauzeti jasno i izravno stajalište da je »rimsko« načelo mater semper certa est ujedno i ustavno načelo, pa možda čak i temeljno pravo zajamčeno ustavnim poretkom Republike Hrvatske. Dio većine je, čini se, bio svjestan da za takvo uzdizanje ovog načela na ustavnu razinu nema dovoljno uvjerljivu podršku u samom tekstu Ustava te da bi takav postupak konstitucionalizacije mimo Ustavom propisanog postupka izmjene Ustava izložio odluku riziku kritike stručne i šire javnosti.
Istovremeno, većina formi neoborive pretpostavke majčinstva očigledno pokušava osigurati neku vrstu pseudo-ustavnog statusa. Primjerice, da bi osnažila važnost forme neoborivosti pretpostavke majčinstva većina se u svom obrazloženju referira na odluke Europskog suda za ljudska prava. No, niti u jednoj od probranih odluka ESLJP-a ne stoji da bi u kontekstu zaštite prava na obiteljski život pretpostavka majčinstva nužno morala imati formu neoborivosti. Primjerice, u predmetu Kearns protiv Francuske na koji se većina referira u svom obrazloženju, ESLJP se uopće nije bavio pitanjem (ne)oborivosti pretpostavke majčinstva. Predmet se bavio pitanjem dužine perioda promišljanja koji je ženama koje su dale dijete na posvajanje stavljen na raspolaganje kako bi povukle svoju danu odluku. Jedini put kada se u presudi uopće spominje načelo mater semper certa est je u opisu činjenica i to kako bi se činjenično opisala situacija u kojoj je podnositeljica napustila Irsku i otišla u Francusku kako bi iskoristila tamošnje nacionalno zakonodavstvo koje dopušta anonimnu registraciju rođenja (dakle upravo je suprotno pretpostavci kojoj većina pokušava osigurati pseudo-ustavni status) i tako zaobišla činjenicu da u državi njenog porijekla načelo majčinstva ima formu neoborivosti.
Na isti način većina u korist svoje naklonosti formi neoborivosti pretpostavke navodi da »danas pravna doktrina većim dijelom zastupa razloge u korist navedenog načela, uz isticanje uvjerljivih komparativnih razloga da bi odredbe koje reguliraju tzv. reproduktivne tehnologije trebale biti uređene posebnim medicinsko-pravnim propisima umjesto da se navedenim odredbama dovodi u pitanje koherentnost sustava obiteljskopravnih odnosa roditelja i djece«. Pri tome većina uopće ne navodi niti jedan izvor u prilog ove tvrdnje bilo u pravnoj doktrini razvijenoj kroz neku relevantnu sudsku praksu bilo u stručnoj doktrini izraženoj kroz stručnu i znanstvenu literaturu.
Povrh navedenog, Ustavni sud se također referirao i na svoju odluku broj: U-I-11/1993 i U-I-904/1995 od 24. svibnja 2000. u prilog svom zaključku. No, kao što većina i sama navodi u toj odluci, Ustavni sud se tek referirao (pozvao) na načelo mater semper certa est, ali mu nije dao nikakav ustavni status.
Smatramo da se formi neoborivosti presumpcije majčinstva pokušavalo osigurati neku vrstu pseudo-ustavnog statusa kako bi se opravdao očigledno strog stav prema činjenici da se zakonodavac, prema shvaćanju većine, odlučio za drugačiji pristup i (navodno) odustao od forme neoborivosti koja je bila sastavni dio prethodnog zakonskog rješenja.
Ovakav pristup jasno se vidi iz stajališta većine kojim se ograničava ovlast zakonodavca da promjeni do tada postojeći pristup presumpciji majčinstva:
»Dakle, zakonodavac jest ovlašten promijeniti postojeće zakonodavno rješenje, ali je dužan navesti racionalne i objektivno opravdane razloge za promjenu zakonodavnog rješenja osobito onog koje je, kao što je to i u konkretnom slučaju, duboko ukorijenjeno u hrvatskoj pravnoj tradiciji.«
Ovo je vrlo jasno odstupanje od inače čvrste prakse Ustavnog suda da se ne miješa u vrijednosni izbor Hrvatskog sabora ako njime nije povrijeđeno neko od ustavnih jamstava temeljnog prava ili slobode ili neko od ustavnih strukturalnih načela. U obrazloženju se stoga upire na načelo pravne sigurnosti u kontekstu vrednote vladavine prava te se navodi tvrdnja da:
»O razlozima zbog kojih je u osporenom članku 58. ObiZ-a/15 ta činjenica sada postala oboriva presumpcija, u obrazloženju konačnog prijedloga zakonodavac ništa ne navodi. Ustavni sud ne može nagađati o razlozima kojima se zakonodavac rukovodio, a kao što je već navedeno, Vlada nije Ustavnom sudu dostavila traženo očitovanje o prijedlozima.«
Ocjenjujemo da navedena tvrdnja ne odgovara javno poznatim činjenicama.
Prvo, u obrazloženju konačnog prijedloga ObiZ-a/15 šturo stoji da članak 58. propisuje presumpciju prema kojoj se majkom djeteta smatra žena koja ga je rodila. No iz obrazloženja konačnog prijedloga ObiZ-a/15 jasno proizlazi da je zakonodavac preuzeo veliki dio odredbi iz suspendiranog ObiZ-a/14, a u samom obrazloženju konačnog prijedloga ObiZ-a/15 detaljnije je obrazlagao samo one odredbe zakona koje je izmijenio u odnosu na suspendirani ObiZ/14. Odredba o presumpciji majčinstva nije mijenjana. Posljedično, ona se temelji na istim razlozima koje je zakonodavac naveo u obrazloženju konačnog prijedloga ObiZ-a/14.
U tom obrazloženju konkretne odredbe, zakonodavac je naveo niz razloga kojima objašnjava svoj prijedlog presumpcije majčinstva. Štoviše, izravno je naveo zašto odustaje od dotadašnjeg načina utvrđivanja majčinstva, pa nakon povijesnog pregleda uloge instituta utvrđivanja majčinstva priznanjem ili sudskom odlukom obrazloženje između ostalog i navodi:
»Danas europska obiteljska zakonodavstva u pravilu ne reguliraju utvrđivanje majčinstva priznanjem ili sudskom odlukom, budući da se majčinstvo utvrđuje isključivo na temelju presumpcije majka djeteta jest žena koja ga je rodila. Ostavljanjem mogućnosti priznanja majčinstva kao i utvrđivanja majčinstva sudskom odlukom djetetu kojemu je podrijetlo nepoznato, ostavila bi se i mogućnost zloupotrebe ovih instituta u svrhu utvrđivanju majčinstva kod zabranjena 'surogat majčinstva'.«
U obrazloženju se navodi kako se rješavaju situacije u kojima medicinski utvrđena činjenica majčinstva rođenjem nije upisana u maticu rođenih sukladno zakonskim obvezama u za to predviđenom upravnom postupku:
»Ipak, ako bi se pojavio slučaj u kojemu je žena rodila izvan zdravstvene ustanove, a da pritom dijete nije prijavljeno matičaru u roku od trideset dana, njoj bi preostalo tražiti upis u maticu rođenih u upravnom postupku prema članku 36. Zakona o državnim maticama (Narodne novine, broj 96/93, 76/13, u daljnjem tekstu: Zakon o državnim maticama), na temelju rješenja nadležnoga ureda kojemu bi predočila medicinsku dokumentaciju.«
U današnje doba, koje je svjedočilo određenom stupnju tehnološkog razvoja u odnosu na »rimska vremena«, medicinska dijagnostika sposobna je utvrditi činjenicu poroda i s dosta vremenskog odmaka, a u zadnjem slučaju na raspolaganju je i mogućnost DNK analize.
Ukratko, zakonodavac je ocijenio da odustajanjem od dotadašnje mogućnosti utvrđivanja majčinstva priznanjem u svojim interesima ni na koji način nisu zakinuti ni majka djeteta niti samo dijete jer im je uvijek na raspolaganju mogućnost upisa u matice rođenih u okviru upravnog postupka pod uvjetom da u matici rođenih već nije upisana činjenica majčinstva. Tek u tom slučaju zakonodavac je dopustio da se upis činjenice majčinstva osporava u sudskom postupku što je izričito objasnio na sljedeći način:
»Majčinstvo žene koja nije upisana u maticu rođenih utvrđuje se sudskom odlukom samo u onim sudskim postupcima u kojima se istodobno osporava ženi koja je kao majka djeteta upisana u maticu rođenih. Ovo bi se odnosilo na slučajeve zamjene djeteta u rodilištu ili rađanja djeteta pod tuđim imenom.«
Dužni smo primijetiti kako iz navedenog obrazloženja koje je zakonodavac ponudio u prilog zakonske odredbe u biti proizlazi da je i sam zakonodavac sklon stajalištu da je presumpcija majčinstva ako ne neoboriva onda izuzetno teško oboriva. Tome u prilog ide činjenica da se pred sudom može osporavati činjenica u matice upisanog majčinstva samo izuzetno. Naime, čak i da se u takvom postupku ponude rezultati DNK analize koji bi išli u prilog osobi koja osporava majčinstvo ženi koja je u maticama upisana kao majka, toj vrsti dokaza bilo bi moguće suprotstaviti medicinsku dokumentaciju koja svjedoči kako činu rođenja tako i postupku medicinski potpomognute oplodnje. Posljedično, žena koja je upisana kao majka i dalje bi uživala zaštitu zakonske pretpostavke majčinstva samom činjenicom da je porodila konkretno dijete.
Drugim riječima, suprotno onome za što ga optužuje većina zakonodavac jest pružio odgovor upravo na ono pitanje koje većina u svom obrazloženju identificira kao njoj ključno pitanje: »kako se majčinstvo uopće utvrđuje prema članku 58. ObiZ-a/15 ako je ono propisano kao oboriva presumpcija.«.
Ovakvo »mimoilaženje« između većine Ustavnog suda i zakonodavca nas začuđuje pa čak i zbunjuje. Naime, uspoređujući obrazloženje koje je većina ponudila u korist svoje ocjene neustavnosti članka 58. Obiteljskog zakona i obrazloženja koje je ponudio zakonodavac u prilog te odredbe, teško nam je utvrditi u čemu točno se njihove bitne pozicije razlikuju.
Većina navodi da je semantički izričaj ranije normu (ObiZ/03) koja je glasila »Djetetova majka je žena koja ga je rodila« usporedila s izričajem članka 58. iz 2015. koji glasi »Djetetovom majkom smatra se žena koja ga je rodila«. Čini se da je većina iskoristila pojam »smatra se« kako bi tu odredbu ocrnila predstavljajući da će njome majčinstvo postati u pravilu upitna kategorija.
Ne slažemo se s takvom ocjenom, a posebno ne s takvim pristupom kojim se u tekst usađuje ono značenje koje taj tekst sam po sebi nema.
Dojma smo da se dvije strane u biti razlikuju prvenstveno u činjenici da je zakonodavac uklonio institut priznavanja majčinstva, a sve učinke tog instituta osigurao kroz upravni postupak naknadnog upisa činjenice majčinstva u matice rođenih, pri čemu je uveo i mogućnost osporavanja ranijeg upisa u okviru sudskog postupka i to kako bi osigurao čvršći položaj žena koje su rodile dijete. Smatramo kako taj razlog nikako nije dovoljan da se zaključi kako je ovim izmjenama ugrožena pravna sigurnost kao sastavni dio vladavine prava.
Izražavamo bojazan da je glavni motiv ostao prikriven. Naime, pitanje utvrđivanja odnosno osporavanja majčinstva u praksi se neće javljati često zbog činjenice da je sam medicinski postupak poroda detaljno zakonski uređen temeljem čega se daleko najveći broj poroda odvija u zdravstvenim ustanovama. Posljedično, sama zdravstvena ustanova ima obvezu prijaviti porod djeteta u matice rođenih u sklopu čega prijavljuje i identitet žene koja je dijete porodila. Slučajevi gdje će se porod odviti bez nekog oblika medicinskog nadzora su mogući, ali rijetki. No i u takvim slučajevima medicinska dijagnostika sposobna je utvrditi činjenicu poroda bez značajnijih prepreka.
Stoga smo izuzetno zabrinuti činjenicom da je prilikom svog specifičnog tumačenja odredbe članka 58. Obiteljskog zakona većina u svom obrazloženju ignorirala činjenicu da iz zakona proizlazi kako je pretpostavka majčinstva stvarno oboriva samo u jednom jedinom slučaju tj. u onom iz članka 82. stavka 3. ObiZ-a/15:
»Ako je dijete začeto u postupku medicinski potpomognute oplodnje bez pristanaka koji se traže prema odredbama propisa kojima se uređuje medicinski potpomognuta oplodnja, žena koja je upisana u maticu rođenih kao majka djeteta ili žena koja sebe smatra majkom djeteta mogu osporavati majčinstvo sukladno odredbama članaka 394. i 395. Ovoga Zakona.«
Ako je većina smatrala da se majčinstvo ne može osporavati ženama koje su porodile dijete čak i u slučajevima kada je ono začeto bez pristanka žene kojoj je protiv njene volje uzeta jajna stanica za potrebe medicinske potpomognute oplodnje, onda je to trebala tako jasno navesti u obrazloženju. Ovakvom nedorečenošću većina se upušta u isti grijeh »stvaranja pravne nesigurnosti« za koji je optužila zakonodavca.
Izražavamo bojazan da je navedeno posredno vezano i uz činjenicu da u današnje vrijeme pitanje majčinstva dobiva novu dimenziju u situacijama koje su karakteristične za istospolne obitelji. To se prije svega odnosi na obitelji u kojima se biološki postupak začeća, trudnoće i poroda dijeli zajedničkom odlukom istospolnih partnerica prema kojoj trudnoću začetu oplođenom jajnom stanicom jedne partnerice iznese druga partnerica. U jednom dijelu slična pitanja otvaraju se i u slučaju korištenja biološke mogućnosti »surogat« trudnoće od strane istospolnih partnera.
Sumnjamo kako su izazovi koje nose ovakve odluke o uređenju obiteljskih odnosa donesene u okviru istospolnih obitelji mogući razlog zbog kojeg se inzistira na otežanom odstupanju od »tradicionalnih« rješenja obiteljskog zakona. No, jednako tako nismo sigurni da se sličnim bojaznima nije vodio i sam zakonodavac.
U svakom slučaju, ne možemo prihvatiti razloge koje je većina ponudila kao obrazloženje svoje odluke da su odredbe članka 58. i članka 59. Obiteljskog zakona u neskladu s načelom vladavine prava i pravne sigurnosti.
U odnosu na članak 234. stavak 2.
Većina je svojom odlukom ukinula stavak 2. članka 234. ObiZ-a/15 kojim se onemogućava potpuno lišenje poslovne sposobnosti.
Time je zaštitu prava osoba s invaliditetom kojem su uzrok duševne smetnje vratila na standarde koji su prevladavali pred dvadesetak godina i koji su napušteni u većini država, a da za to zapravo nije dala ustavnopravno relevantne razloge.
Primjerice, u obrazloženju se na dva mjesta spominje sudska praksa. U točki 69.1. navodi se da je i ranijim zakonodavstvom institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti bio predviđen kao iznimka za vrlo uske i specifične slučajeve, dok je djelomično lišenje trebalo biti pravilo, ali da je praksa vremenom tu iznimku pretvorila u pravilo, pa je samo 12 % osoba bilo djelomično lišeno poslovne sposobnosti. U točki 69.5. pak navodi se praksa Općinskog građanskog suda u Zagrebu prema kojoj je Ustavni sud utvrdio da »su suci prisiljeni donositi rješenja koja, iako su formalno usklađena s ObiZ-om/15, u praksi imaju učinke potpunog lišenja poslovne sposobnosti« te se zaključuje da takvo postupanje predstavlja sistemsku devijaciju i može ponovno dovesti do anomalija u praksi. Stoga nije jasno kako navedena praksa, za koju se zaključuje da predstavlja sistemsku devijaciju i anomaliju, može biti korištena kao argument protiv odredbe koja svaku devijaciju i anomaliju u odlučivanju o pravima osoba s invaliditetom želi isključiti.
Argumenti većine stoga idu u dva kontradiktorna smjera. S jedne strane većina tvrdi da postoje sasvim iznimne situacije u kojima samo potpuno lišenje poslovne sposobnosti može zaštititi prava i interese osoba koje zbog svog invaliditeta nisu sposobne same o njima brinuti, a što osporena odredba onemogućava.
S druge pak strane iz obrazloženja većine i načina na koji sudsku praksu koristi kao argument za ukidanje osporene odredbe proizlazi da su te situacije zapravo česte pa su sudovi zbog ObiZ-a/15 »prisiljeni« donositi odluke koje zapravo imaju učinak potpunog lišenja poslovne sposobnosti, kao što su po starom zakonu donosili odluke o potpunom lišenju poslovne sposobnosti u 88 % slučajeva, a tek u 12 % slučajeva o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti. S obzirom da se priroda psihičkih smetnji unazad 20 godina nije značajno promijenila, onda je sudska praksa ili u krivu kod procjene nužnosti potpunog (do 2015.) i prikrivenog potpunog lišenja poslovne sposobnosti (nakon 2015.) kad smatra da je ta mjera zapravo u pravilu nužna, ili je u pravu te je kod većine osoba s duševnim smetnjama to zapravo jedina mjera koja ih može zaštititi od njihovih nerazumnih postupaka. U ovom drugom slučaju nije jasno kako onda druge zemlje uspijevaju prava tih osoba štititi i blažim mjerama. Ali s obzirom da i većina smatra da bi ti slučajevi trebali biti iznimka, a ne pravilo te da se sudska praksa »izvitoperila« (točka 69.3.) onda je očito da sudska praksa kao argument ne služi niti može služiti bilo čemu.
Slično je i s argumentom većine koji se odnosi na praksu Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava. Kada ti sudovi u svojim odlukama govore o mjeri potpunog lišenja poslovne sposobnosti kao mjeri koja se može određivati samo iznimno, tada oni ne govore da ta mjera mora postojati za iznimne slučajeve. Odluke koje se citiraju donesene su u vrijeme kad je zakonodavstvo omogućavalo potpuno lišenje poslovne sposobnosti te su ju Ustavni sud i ESLJP tolerirali, prepuštajući zakonodavcu da ju uvede, zadrži ili ukloni iz pravnog poretka, ali su pri tome naglašavali da ta mjera, ako je predviđena zakonom, može biti izrečena samo u iznimnim situacijama kad iznimno teško stanje osobe to zahtjeva. Iz toga se stvarno ne može zaključiti da su ti sudovi rekli da ta mjera mora biti izrečena u takvim slučajevima. To je nedopustivo iskrivljavanje pravnih argumenata i primjer kako se praksa tih sudova ne bi smjela koristiti. S druge strane neobično je da se većina poziva na praksu ESLJP-a, a da pritom zanemaruje neke iznimno važne presude poput Shtukaturov protiv Rusije ili pak Salontaji-Drobnjak protiv Srbije.
Nadalje, slično je i s analizom usporednih pravnih sustava Austrije, Njemačke, Italije, Francuske i Švicarske koji navodno »pokazuju nesklonost« ka otklanjanju mogućnosti potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Voljeli bismo znati nešto više o toj analizi, a posebno o toj navodnoj nesklonosti i kako je ona utjecala na nesklonost Ustavnog suda do te mjere da je ukinuo odredbu koja onemogućava potpuno lišenje poslovne sposobnosti.
Također nije točno da zakonodavac nije obrazložio razloge zbog kojih smatra da se mjera potpunog lišenja poslovne sposobnosti ne može izreći ni u iznimnim okolnostima. Naime, ti se razlozi nalaze u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, koju je Hrvatska ratificirala i koju pokušava vjerno primijeniti kako bi zaštitila prava osoba s invaliditetom u skladu s načelima na kojima se ta Konvencija temelji. Jedno od najvažnijih načela te Konvencije je načelo jednakosti, odnosno ideja da osobe s invaliditetom imaju ista prava kao i osobe bez invaliditeta, da je njihovo dostojanstvo jednako vrijedno kao i dostojanstvo osoba bez invaliditeta te da imaju pravo sudjelovati u životu zajednice na ravnopravnoj osnovi. Svako ograničenje bilo kojeg prava osobe s invaliditetom mora biti najuže moguće, vremenski ograničeno i krojeno tako da odgovara samo okolnostima konkretnog predmeta. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Potpuno lišenje poslovne sposobnosti negacija je tog načela. Štoviše, potpuno lišenje poslovne sposobnosti negira ljudsko biće kao subjekta prava, negira mu slobodu, negira ga kao osobu s pravima. To je mnogo više od nemogućnosti zaključenja nekog ugovora, raspolaganja novcem na računu ili neke druge radnje kojom se mogu ugroziti vlastita prava i interesi. I zato je zakonodavac s pravom taj institut uklonio iz hrvatskog pravnog poretka, a Ustavni sud je napravio veliku pogrešku kad je ovu osporenu odredbu ukinuo.
Primjeri koje većina navodi nisu slučajevi koji ukazuju na potrebu potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Neka fizička i mentalna stanja su doista tako teška da se ne može očekivati da je osoba koja ih trpi u stanju donijeti racionalnu odluku, ali to nije razlog da sudovi ne ispitaju u svakom konkretnom slučaju da li je osoba uopće u prilici donijeti i izraziti bilo kakvu odluku te kakva opasnost prijeti ili može prijetiti za koja prava ili interese te osobe ili neke treće osobe u konkretnom slučaju u slučaju nerazumne odluke. To doista zahtjeva dodatan napor i sudova i upravnih tijela, jer je doista brže i jednostavnije donijeti odluku o potpunom lišenju poslovne sposobnosti, ali taj dodatan napor proizlazi iz poštovanja dostojanstva osoba s invaliditetom.
Odluka većine izravno je u suprotnosti s člankom 12. Konvencije o zaštiti osoba s invaliditetom te Općem komentaru Odbora za zaštitu osoba s invaliditetom u vezi tog članka (CPRD/C/GC/1 od 19. svibnja 2014.), a da se pritom ne navode nikakvi relevantni argumenti za takvo odstupanje. Posebno nas zabrinjava činjenica da je tijekom rasprave koja se odvijala u okviru ovog predmeta postalo kristalno jasno kako su svi suci i sutkinje svjesni činjenice da se ovom odlukom ide izravno suprotno odlukama Odbora za zaštitu osoba s invaliditetom kao tijela koje je prema Konvenciji nadležno za odlučivanje o povredama Konvencije od strane država potpisnica. No, većina je prihvatila ocjenu izvjestitelja da odluke Odbora nisu strogo obvezujuće već su tek neki oblik preporuka. Takvo nepoštivanje nadležnosti Odbora je u jasnoj suprotnosti s Konvencijom, a onda prema praksi samog Ustavnog suda i s člankom 5. Ustava.
Odluka većina u suprotnosti je i s preporukama tijela Vijeća Europe, primjerice Povjerenika za ljudska prava koji je još 2012. pozvao zemlje članice da napuste institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Iako je njegova preporuka iznimno detaljno obrazložena, većina o tim argumentima nije rekla niti riječi. No, kao što se navodi i u tim preporukama, nužna je promjena paradigme i razumijevanje invaliditeta u kontekstu ljudskih prava. Iako smo bili uvjereni da je u Hrvatskoj to već ostvareno, očito smo bili u krivu.
S obzirom na navedeno dužni smo podsjetit na činjenicu da članak 134. Ustava izričito navodi:
»Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.«
Konvencija o zaštiti osoba s invaliditetom je međunarodni ugovor koji je ratificiran u Hrvatskom saboru sukladno odredbi članka 133. Ustava. Posljedično Konvencija je sastavni dio domaćeg pravnog poretka. Po snazi je iznad zakona, pa tako i Obiteljskog zakona. Redovni sudovi su je kao takvu dužni izravno primjenjivati bez obzira na odredbe njoj podređenih zakona. U slučaju da odredbe tih zakona nije tumačenjem moguće pomiriti sa zahtjevima koji proizlaze iz njima nadređenih odredaba Konvencije sudovi su dužni odredbe Konvencije izravno primijeniti svaki puta kada su relevantne za rješavanje interesa stranaka o kojima odlučuju. To je njihova ustavna dužnost kao tijela nezavisne i nepristrane sudske vlasti lojalnih Ustavu.
Zaključno, temeljem svega navedenog izražavamo protivljenje razlozima temeljem kojih je većina ukinula određeni dio odredbi Obiteljskog zakona.
Zagreb, 25. travnja 2023.
Sutkinja
Lovorka Kušan, v. r.
Sudac
dr. sc. Goran Selanec, v. r.
***
Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) prilažem sljedeće
IZDVOJENO PODUPIRUĆE MIŠLJENJE
U ODNOSU NA ODLUKU I RJEŠENJE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETIMA BROJ: U-I-3941/2015 I DR. OD 18. TRAVNJA 2023.
Najprije, moram naglasiti da sam se najvećim dijelom suglasio s mišljenjem većine u pogledu odluke u konkretnim ustavnosudskim predmetima broj: U-I-3941/2015 i dr.
Međutim, ne mogu se složiti da se pokreće postupak i ukida članak 234. stavak 2. Obiteljskog zakona, koji regulira nemogućnost potpunog lišenja poslovne sposobnosti.
Za argumentaciju po tom pitanju upućujem na izdvojeno mišljenje kolega L. Kušan i dr. sc. G. Selanca, s kojom se u cijelosti slažem.
Zagreb, 21. travnja 2023.
Sudac
Andrej Abramović, v. r.